FB_IMG_1433152214316

U ovom članku nije riječ o još jednom teenageru koji trči za loptom. Ovo je nešto sasvim drugačije. Riječ je o latino američkim i standardnim plesovima te o sada već punoljetnom Ivanu, učeniku II. Gimnazije u Osijeku koji od svoje jedanaeste godine pleše. Malo je momaka koji se odluče za tu vrstu sporta; ili ih ne zanima ili se boje onih zločestih izjava tipa: to ti nije za dječake, samo ti curice plešu. I Ivan se susretao sa svakakvim komentarima, ali više ga takve izjave ne zanimaju. Sa sigurnošću mogu reći da ga je ples promijenio, postao je drugačija osoba; bori se za sebe, ima karakter i što je najvažnije shvatio je koliko je trud bitan da bi se rezultati vidjeli.

Pričajući s njim shvatila sam da je izrastao u čovjeka koji ima svoje stavove i svoja razmišljanja.

Kada je počeo nismo bili sigurni da će ga to zanimati kada krene u srednju školu, mislili smo da će odustati kada bude teško, kada bude imao tri lektire i dva testa u jednom tjednu . Sve nas je iznenadio i pokazao da se može.

Sportski ples ima D,C,B,A i I kategoriju. Naš Ivan je sada u B kategoriji u latinoameričkim plesovima i u C kategoriji u standardu. Kako bi napredovao u latinu mora postići određen broj bodova i u standardu. I zbog toga sada na turnirima pleše samo standard koji je uvijek manje drag od latinoameričkih plesova. Latinoamerički plesovi su cha cha cha, samba, jive, paso doble i rumba, dok pod standardne spadaju engleski i bečki valcer, quickstep, tango i slowfox.

Pitala sam Ivana zašto je odabrao baš taj sport, kako je u školi, slaže li se sa partnericom; što misli poslije srednje škole, kako izgleda jedan njegov trening, a kako turnir. Ovo su odgovori:

Sestre su me nagovarale da se počnem baviti nekim plesom jer sam cijelo vrijeme skakao i plesao po kući. Otišao sam na par treninga, svidjelo mi se i to je bilo to. Bilo je i trenutaka kada sam htio odustati jer nisam mogao naći stalnu partnericu. Mislio sam da je u meni problem, da sam ružan i da ih gazim po prstima. No kada je došla Dunja bio sam sretan što imam jednu partnericu koja se misli ozbiljno time baviti. Dunja i ja se nekad i posvađamo, oko koraka, ali to nikada nije ništa ozbiljno, uvijek nađemo neki kompromis i dogovorimo se kako ćemo. Treninzi su jako naporni. Trenira se četiri puta tjedno po 1,5h. Imamo i privatne sate sa trenerima koji traju 1,5-2 sata nekoliko puta na tjedan.

Za turnire smo se prije morali buditi u cik zore, jer smo prije nastupali, ali sada kad smo stariji krećemo kasnije oko 10-11h pa se stignemo naspavati. Kada dođemo u dvoranu prvo moramo pogledati broj parova, raspored tko kada nastupa. Nakon toga se obučemo za nastup, što ponekad zna biti vrlo zahtjevno. Nakon sređivanja, kao u svakom sportu, slijedi zagrijavanje. Ne znam koliko je poznato to da za nastupe moramo imati posebne hlače, košulje i cipele za latin i za standard. Za standardne plesove moramo izgledati elegantno, a u latinu imamo više slobode pa onda sami biramo kako ćemo izgledati, iako se i tu nekih pravila ipak moramo pridržavati.

Što se tiče samog natjecanja i vrednovanja parova, postupak je sljedeći – svaki sudac posebno ocjenjuje svaki par; većinom ih je 5 ili 6, a njihove se ocjene zbroje i podjele. Te ocjene odlučuju o konačnom mjestu/rangu po paru. Imam 35-40 medalja, a najdraže su mi naravno medalje koje su me vodile u višu kategoriju. Tako i sada jedva čekam turnir s kojim ćemo ući u B program.

A škola… U osnovnoj školi mi nije bilo teško, ali sad u srednjoj se teško prilagoditi na to da odmah poslije škole moram na trening ili obrnuto, da moram s treninga autobusom ići kući, da neće roditelji doći po mene. Sada mi je to lakše jer sam se navikao, ali često puta školske obaveze znaju bit neobavljene zbog treninga. Rijetko se dogodi da ne odem na trening kako bih ispunio školske obaveze, jer većinom uspijem sve uskladiti i izvući dobre ocjene iz svih predmeta. Poslije srednje škole bih se volio nastaviti baviti plesom, ali nisam siguran hoću li moći ako izaberem fakultet negdje dalje, izvan Osijeka. To mi je jedna od većih dilema, jer mi je žao ostaviti ples i sve što je uloženo u njega, ali opet s druge strane ako upadnem/upišem na neki fakultet izvan Osijeka, bit će mi svakako teže, ili čak nemoguće nastaviti sa plesom. Budućnosti ima u plesu, vidim da u našem klubudolaze trenirati djeca mlađe dobi. Valjda su sve više zainteresirana za nepopularne sportove.

Pitala sam ga i za te komentare koje je dobivao kada je bio mlađi. Odgovorio mi je ovako:

Svi znamo kakvi su ljudi. Kao da se svi bojimo različitosti, pa onda kad kažeš da ti se sin bavi plesom umjesto boksom odmah se donose različiti zaključci. Meni to više ne smeta, ali više ni nema takvih komentara jer su ljudi vidjeli da sam ja običan dečko koji radi ono što voli. U Baranji nas nema puno koji se bavimo plesom, ali mislim da će se taj broj promijeniti. Poznato je da je onaj dečko koji dobro pleše prihvatljiviji na zabavama i popularniji među ženskim spolom. Također mislim da se sportski ples više ne smatra kao neka aktivnost koja nije pogodna za muškarce kao nekad, jer prije svega to je sport u kojem se mora naporno trenirati i zaslužiti medalje.

Od svega srca želim svom mlađem bratu puno sreće u nastavku karijere. Uz njega sam naučila da se volja i trud nekada doista i isplati.

A. Munk/baranj.hr

Website Apps