”Šnajderi”, ”šusteri”, ”remenari” i slična zanimanja, polako ali sigurno izumiru. U vrijeme tehnologije, elektronskih i inih dostignuća, te prije svega jeftine kineske robe, prava je rijetkost pronaći nekog od navedenih obrtnika. Oni postojeći većinom su u poodmaklim godinama, pred mirovinom, a njihovim uhodanim stazama krenut će samo rijetki nasljednici. No, (jedini) belomanastirski obućar Ivan Turkalj – Turki, sigurno je raritet u Hrvatskoj. Popravcima obuće nikad se nije bavio, ali je prije nepune dvije godine u belomanastirskoj Ulici kralja Zvonimira – ”Poštanskoj”, odlučio otvoriti obrt za obućarsku djelatnost. Ovaj razvedeni pedesetdvogodišnjak, rodom iz Bačkog Monoštora, desetak je godina radio u Istri, u Cimosovoj ljevaonici. Napornom radu u smjenama i maloj plaći odučio je reći – zbogom.

– Nisam više izdržao. Radio sam tamo desetak godina, sve do trenutka kada su nam počeli rezati plaće. Završio sam s nešto više od 3000 kuna, što je za naporan rad, između ostaloga i noćni, mizerno. Posebno kada se od tog novca moraju platiti režije i kredit, odnosno živjeti – priča Turkalj. Put ga je doveo u Baranju, u Beli Manastir. Počeo je raditi u Baranjskim voćnjacima, nakon čega se ”prisjetio” da je osamdesetih godina prošlog stoljeća završio srednju obućarsku školu. I krenuo je s poslom.

– Što da kažem. Ne mogu reći da nema posla, ali nikako da iziđem na zelenu granu. Krenuo sam s ”minus nulom”, a ni sada nisam daleko od nje – kaže, objašnjavajući kako su ga zakočile neke zakonske odredbe (plaćanja) koje, dijelom ne svojom krivnjom, nije na vrijeme regulirao. Najviše ga muči zdravstveno i mirovinsko osiguranje, za koje dug, bar za sada, nikako ne može podmiriti.

No, vratimo se njegovoj svakodnevici. U njegovu radionicu dolaze stari i mladi, muškarci i žene. Popravak potplata, šivanje i ljepljenje obuće, samo su neki od njegovih zahvata. Tvrdi kako ne broji koliko mušterija dnevno donosi obuću na popravak, ali bi za normalan život i redovito podmirivanje obveza, trebao bar desetak pari dnevno.

– Neki se žale da sam preskup, ali mislim da to nije točno. Sigurno je kako je 40-ak kuna za popravak obuće mnogo, ako je u pitanju ona nekvalitetna, najčešće kineska. No, kada u cijenu ukalkuliram potreban materijal i ruke, ispod spomenute cijene ne mogu – naglašava. Ostavili smo ga u društvu cipela i tenisica, uz staru i nezamjenjivu singericu, u nadi da će i za njega doći neka druga, bolja vremena…

Glas Slavonije

Previous Post
«
Next Post
»
Website Apps