NAKON 50 GODINA

4. listopada 2017.

Proteklog vikenda, nakon 50 godina ponovno je na okupu bila ekipa NK Proletera iz Sokolovca. Nisu, doduše, bili u kompletnom sastavu. Pola stoljeća učinilo je svoje.

Neki od tadašnjih 20-godišnjaka već su pokojni, neki su u inozemstvu, a neki su, pak, od susreta odustali zbog “tehničkih razloga”. Ipak, pedesetak posto tadašnje ekipe stiglo je na prozivku koju je organizirao njihov kapetan, igrač i trener Fabijan Dolančić. Obilježili su pet desetljeća od osvajanja Kupa Baranje, što su mediji opisali kao podvig Proletera iz Sokolovca.

– Kao i uvijek, finale nogometnog Kupa Baranje igralo se u Belom Manastiru. Za protivnika smo imali renomiraniji Polet iz Karanca koji smo pobijedili 2:0. Iste smo godine osvojili prvo mjesto u Baranjskoj ligi i plasirali se u Osječki podsavez – priča Dolančić, naglašavajući kako je ta godina bila najuspješnija u kratkoj klupskoj povijesti. Osvajanje Kupa 1967. godine bilo im je drugo uzastopno, što dovoljno govori o snazi sokolovačkih mladića. Godinu ranije, u finalu su bili bolji od brestovačke Lastavice. Osvojiti Kup Baranje, inače, danas je svojevrsni baranjski prestiž i ponos, a tako je bilo i onda.

Išli traktorom

– Takav smo uspjeh postigli unatoč činjenici što smo bili relativno novi klub. Proleter je osnovan i registriran 1964. godine. Prije toga igrali smo prijateljske utakmice, a kada smo vidjeli da pobjeđujemo, odlučili smo se za natjecanje. Novca nije bilo pa smo organizirali akciju prikupljanja i prodaje sijena, od čega smo kupili prve dresove bijele boje – prisjeća se Dolančić, pokazujući izblijedjelu fotografiju ekipe u tim dresovima i s pokalom pobjednika Kupa Baranje. Bila su to vremena, dodaje, velikog entuzijazma.

Pokoja večera i čašica vina igračima su bile jedine nagrade. O premijama i sličnim primanjima nisu ni sanjali.

– Na utakmice smo išli u traktorskim prikolicama. Sjećam se kada smo u Šećeranu na megdan Jadranu išli starim FAP-ovima koji su u Tvornicu šećera vozili repu. Jednom smo se u prikolici preko brda vraćali s utakmice. Osim igrača u prikolici su bili i navijači. Pukla nam je guma. Pješice smo stigli do Karanca, gdje smo noćili. Čim je pekar otvorio pekarnicu, kupovali smo kruh jer smo bili gladni. Netko je iz pošte telefonirao u Sokolovac pa nam je rezervna guma stigla tek tada. U selo smo stigli oko podneva, dan nakon što smo krenuli na utakmicu. Razdaljina od Sokolovca do mjesta odigravanja bila je 20-ak kilometara – prepričava Dolančić.

Svi na utakmici

Iako se klub 1967. godine plasirao u viši stupanj natjecanja, u njemu je kratko nastupao. Zbog nedostatka novca (na utakmice su morali odlaziti u Osijek, Dalj, Donji Miholjac, Valpovo…), i odlaska nekih igrača u druge klubove, odnosno tadašnju JNA, Proleter se ugasio. Svoje je učinila i, tvrdi Dolančić, prinudna uprava Belja, za čijeg je mandata preorano i sokolovačko nogometno igralište. Ipak, uspomene su ostale na nekadašnji entuzijazam, ljubav prema sportu i život na baranjskim pustarama.

– Tada je Sokolovac imao približno 400 stanovnika. Vjerujem da su svi bili na domaćim utakmicama, a pola ih je išlo i na gostovanje. Danas u Sokolovcu živi svega desetak ljudi – podvlači sa sjetom Dolančić. A mi dodajemo kako desetak stanovnika Sokolovca u njemu odbrojavaju posljednje dane. U studenome bi, naime, trebala biti sagrađena nova zgrada u Kneževim Vinogradima u koju će preseliti, kako preostali stanovnici Sokolovca, tako i pustaraši iz Jasenovca.

 
Počast preminulim igračima

Na proslavu obljetnice Proletera u voćnjaku OPG-a Fabijana Dolančića, uz organizatora, odazvali su se Ivica i Mile Žulj, Jožef, Pavić, Činčak, Šermešić, Vering, Pejić, Ćisar i Dumančić. Minutom šutnje odali su nekadašnji igrači Proletera počast preminulim kolegama (Šnajderu, Nađu, Mišljenoviću, Romaniću, Mišiću, Ratku, Antunu i Pišti Štadleru, Ivankoviću i klupskom predsjedniku Peri Žulju). Sve je završilo ukusnim čobancem i druženjem do večernjih sati.

I.Geto

Website Apps