Premda su dobrano zašli u osmo desetljeće života, kao mala djeca obradovali su se Sead Bećarević, Ivica Čakarun, Nikola Kuček i Josip Verner kada ih je, nedavno, nazvao Franjo Kovač.Zamolio ih je da dođu na belomanastirski Gradski stadion kako bi se, možda posljednji put zajedno, fotografirali podno starih tribina koje bi trebale biti srušene. Svi spomenuti naime na gradskom su stadionu, nekada Sportskom parku, proveli, tvrde, najbolje godine života. Godinama su igrali za Špartu, nekada respektabilan nogometni klub, osnovan 1924. godine. Zajedno su se u njemu našli 1963. godine, kada su belomanastirski crno-bijeli (ispravno je zapravo bijelo-crni) našli u drugoligaškom stupnju natjecanja bivše države.

– Ostalo nas je nekolicina živih. Pozvao sam još nekoliko starih prijatelja, ali nisu mogli doći. Ivan Matijačić morao je u Zagreb, Borivoj Belić je bolestan i tako dalje. Ipak, petorica smo ovdje i nema sretnijeg od mene – priča inicijator skupa, Franjo Kovač, poznatiji kao Đanika, naglašavajući kako će se, ako Bog da, sastati i iduće godine, makar na nekom drugom mjestu.

– Svi smo u dobroj formi i nema razloga da tako ne bude – kaže u polušali, prisjećajući se dana kada je Šparta žarila i palila na brojnim stadionima. Nastavlja kako Šparta i dalje postoji, ali ne u nekadašnjem obliku, kada su za nju živjeli svi Belomanastirci, a neki i od nje. Dres najdražeg kluba nosio je 12 godina, nešto više od Ivice Čakaruna, koji jedini od okupljenih više ne živi u Baranji.

– Počeo sam još 1957. za juniore Šparte. Pet godina kasnije ušli smo u Drugu ligu, potom iz nje ispali, ali smo već nagodinu opet izborili kvalifikacije. Nažalost, tada nismo uspjeli pa se ekipa počela osipati. Mene su zvali iz novog drugoligaša, Belišća, iz kojega sam kasnije otišao u Jedinstvo iz Donjeg Miholjca. Od nogometa sam se u Miholjcu i oprostio 1975. godine, a igrali smo upravo protiv Šparte – prisjeća se Čakarun, nastavljajući kako je nakon završetka karijere u Belišću, gdje i danas živi, otvorio poslovni prostor – TV servis. S dečkima se nije vidio godinama. Kada su kročili na igralište, nikome od njih nije bilo svejedno pa ni Nikoli Kučeku.

– Nekada je bila čast ovdje igrati. Bio je to ukras Belog Manastira, a pogledajte sada! Kao da sam na oranici – komentira Kuček, koji je u Špartu došao iz kneževačkog Belja, odigrao niz utakmica te nakon vojske krenuo put Bosne, gdje je igrao u Maglaju, Doboju i Odžaku. U Špartu se vratio kada je ušla u Drugu ligu. Najstariji među njima, Josip Verner – Švabo, pustio je čak i suzu kada je vidio staru ekipu, ali i zbog stanja u kakvom se stadion nalazi.

– Osjećam se katastrofalno. Nema nigdje nikoga, sve je napušteno – priča ovaj još uvijek aktivni član sudačke organizacije, nekadašnji igrač osječkog Proletera i novosadske Vojvodine. Loptu je počeo “nabijati” u rodnom Zmajevcu, ali su ga Špartini skauti vrlo brzo primijetili i doveli u klub. Za Špartu je zaigrao prvi od svih spomenutih, a nakon prestanka igranja, postao je nogometni sudac. Krojio je pravdu u Prvoj i Drugoj ligi.

Među sudionicima skupa bio je i kapetan momčadi koja je izborila plasman u Drugu ligu, Sead Bećarević. I on je s jedne strane bio sretan zbog susreta, ali i nesretan zbog derutnog stadiona.

– Mnogi koji su kod nas dolazili igrati divili su se igralištu. Po njemu i Šparti za Beli Manastir je znalo pola bivše države, a gledajte sada – konstatira Bećarević. Čuli su, više-manje, za planove vezane uz novi gradski stadion, ali se pribojavaju da ga – neće vidjeti.

Ivica Getto
Previous Post
«
Website Apps