SVIRAČI NA ČEKANJU

23. travnja 2020.

Pandemija koronavirusa mnogima je iz korijena promijenila način života.
Zabrana okupljanja, zatvaranje ugostiteljskih objekata, nekih trgovina, frizerskih i sličnih salona, kladionica (…), donedavna zabrana kretanja bez propusnica te čitav niz drugih mjera, postali su svakodnevnica s kojom se svi moraju nositi. Prisilan ostanak kod svojih kuća nekima je pao lakše, nekima teže. Promjenom načina života, uz spomenuto, stale su svadbene svečanosti, proslave krštenja, krizme, razne zabave, odnosno svirke po restoranima. Upravo ova činjenica najviše je pogodila svirače. Bez obzira na to je li riječ o ‘‘zabavnjacima‘‘, ‘‘rokerima‘‘, ‘‘narodnjacima‘‘, ‘‘ciganima‘‘, ‘‘tamburašima‘‘… Svirka im je već pomalo, u ovisnosti o sviračkom stažu, ušla u krv, s njom liježu i bude se. Oni poznatiji, više-manje, žive od stare slave, odnosno ušteđevine, novca od autorskih prava i sličnih izvora. No, oni manje poznati široj javnosti, ali neizbježan dio lokalnih zabava, ne mogu dočekati dan kada će ponovno uzeti instrumente u ruke i zasvirati, odnosno zapjevati. Posebice se to odnosi na svirače koji nisu u radnom odnosu, korisnici su, primjerice, zajamčene minimalne naknade (socijale), i u poznijim su godinama života. A većina takvih svirača su Romi, poput Mladena Nikolića.

Nemoj pisati da sam Mladen Nikolić. Svi me znaju kao Maliku – počinje priču ovaj 62-godišnji svirač, koji već više od desetljeća zabavlja goste kultnog restorana Baranjska kuća, u etnoselu Karanac. Najstariji je član benda Čarda koji oduševljava goste raznovrsnim izvedbama.

Pitaš kako mi je otkako nema svirke? Nikako mi nije. Navik‘o sam svirati. Dok sviram imam para, a sada ništa – kaže, objašnjavajući kako se za vrijeme svirki znalo dobro zaraditi. Bilo je, dodaje, dana kada je kući dolazio sa 100 ili 200 kuna, ali bilo je i financijski višestruko boljih dana, dakako, u ovisnosti o raspoloženja gostiju. U ovom trenutku živi od 800 kuna ‘‘socijale‘‘ koja brže ode nego što dođe.

Platim struju i vodu, kupim nešto za pojesti, cigarete…, i to je to. Što je danas 800 kuna. Ništa. Od svirke je oduvijek znalo nešto ‘‘kapnuti‘‘. Kad sam bio mlađi radio sam u kampanji u Šećerani, svirali smo po svatovima, kirbajima i tako. Kada je Škrobo (Vladmir Škrobo-Bajo) otvorio restoran, stalno kod njega sviram, a pomagao sam mu raditi i prije otvaranja – prisjeća se, dodajući kako su se postave mijenjale, a on je uz Pištu (Stevan Majstorović) u bendu od početka. Svi ga poznaju kao Maliku begešara. Zbog ovog instrumenta prsti na rukama su mu poprilično otvrdnuli. A kako i ne bi, kada ga svira od sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Zna Malika i zapjevati.

Ja sam zadužen za ciganske pjesme. Jako ih volim, a kada mi kažu da zapjevam nešto po svojoj želji, pjevam “Jedan stari kontrabas”, ili “Cigan pravi svatove”, sa smiješkom govori. Ponekada zasvira i harmoniku. Oba je instrumenta naučio sam svirati, pa nije bez vraga tvrdnja kako je Romima svirka u genima. Tim više što je svirač bio i njegov otac.
– Bojim se svega što se događa. Ne idem nikud, osim u trgovinu. Volim pecati, pa ću sada i na pecanje (nije znao da je ribolov dopušten). Teško mi je bez svirke. Ponekad uzmem harmoniku, sjednem na dvorište i zapjevam za vlastitu dušu. Vrlo brzo ispred ograde se skupe ljudi, pa imaju besplatni koncert – u šali kaže Malika, dodajući kako jedva čeka da se sve skupa završi i ponovno zasvira. ‘’Skupe’’ ili ‘’jeftine” svejedno mu je.

I.Getto
Website Apps