BARANJSKI OBROVAC

6. rujna 2014.
 

Ako se za nešto može reći da je poslijeratni baranjski Obrovac, onda je to belomanastirska Škrobara. Cijeli se projekt raspao kao kula od karata, radnici su ostali na ulici, a imovina tvrtke našla se na bubnju. Stečajni upravitelji muku su mučili s prodajom nekretnina i pokretnina dviju tvrtki koje su ondje egzistirale, GP&Partners – industrije škroba i GP&Partners – energane, a pojedini vjerovnici sami su, na Općinskom sudu u Belom Manastiru, krenuli u utjerivanje ne tako malih dugova. Neposredno nakon otvaranja stečajnog postupka priznate tražbine vjerovnika iznosile su 112,172.235 kuna, poslije su povećane za 26 milijuna kuna. Istovremeno je dvjestotinjak radnika koji su do kraja ostali u tvrtki potraživalo približno 12 milijuna kuna. Vrijednost nekretnina i pokretnina nakon nekoliko javnih dražbi bivala je sve niža. Sve vrijeme novac je u vjetar bacao i Grad Beli Manastir. “Godišnje izdvajamo gotovo pola milijuna kuna za isplatu beljskih dionica kojima je Grad preuzeo vlasnički udio u nekadašnjoj beljskoj šećerani, koja je trebala biti prenamijenjena u škrobaru”, žali se gradonačelnik Belog Manastira Ivan Doboš, a dobro se obaviješteni pitaju zašto mjenice koje su služile kao jamstvo nisu na vrijeme aktivirane. Desetak godina prije cijela je Baranja “navijala” da proizvodnja škroba počne upravo u nekadašnjoj beljskoj šećerani, koja je nakon mirne reintergacije ugašena. Dio struke zauzimao se za to da škrobara bude otvorena u osječkoj slobodnoj zoni, u potpuno novoj zgradi, a drugi su bili za “baranjsku opciju”. Na vagi je prevagnuo uteg koji je postavio tadašnji ministar poljoprivrede Božidar Pankretić, a u koštac s otvaranjem škrobare uhvatilo se Belje. Tada se pojavio inozemni (nizozemski) investitor koji je za sebe tvrdio da iza njega stoji nizozemska vlada i poslovne banke. Belje je imalo gotovu, od Vlade odobrenu, studiju, a od investitora su tražili da izradi strategiju, s jasno navedenim rokovima. No “ljubav je brzo pukla”, Belje je izišlo iz posla, GP-ovci su nastavili sami, ali nije išlo. Vadili su se na izvozne kvote šećera, u koje je uvrštena dekstroza, dio njihovog proizvodnog asortimana. Kako bilo da bilo, cijeli tvornički kompleks sada zjapi prazan, vlasnika je tamošnjih nekretnina nekoliko. A od “posla stoljeća” – ništa. I.Getto

Website Apps