BESPLATAN GRAH U BELOM MANASTIRU DIJELILI ORGANIZATORI GRAHIJADE I BARANJSKA KUĆA, U ŽUPANJI “ŽIVOZIDAŠI”

20140926-Jesen-u-Baranji-Fisijada

– Živim sama, od 700 kuna mirovine. Grah ću imati nekoliko dana – sretna je 72-godišnja Baranjka

BELI MANASTIR/ŽUPANJA – S nešto vište od stotinjak litara graha počastili su u subotu belomanastirsku “socijalu”, umirovljenike i slučajne prolaznike središnjim gradskim trgom organizatori Prvenstva svijeta i okolnih sela u kuhanju graha – Grahijade i restoran Baranjska kuća iz Karanca. Od ranog jutra miris graha nadaleko se širio. Kako je vrijeme odmicalo, na trg je pristizalo sve više ljudi, pa su ispred oba kazana, kada je, oko podneva, počelo dijeljenje graha, nastali dugi redovi.

– Živim sama, od 700-tinjak kuna mirovine. Ne možete ni zamisliti koliko mi znači ovaj grah – rekla nam je 72-godišnja baka pokazujući na mali lonac u koji su joj organizatori ulili grah. Imat će ga, dodala je, dva-tri dana. Mnogi su se, naime, odlučili za nošenje graha kući, ali ga je stotinjak ljudi jelo i na trgu.

– Visok je datum i dobro znamo što to znači, posebice za umirovljenike i osobe teškog socijalnog statusa – kažu organizatori, podsjećajući kako je kuhanje graha na trgu već postalo tradicija, koju neće prekidati.

Pomažu potrebite

Bar dva-tri puta godišnje, dodaju, organizirat će sličnu akciju te istovremeno prikupljati donacije za potrebite. Ovaj put odlučili su pomoći Udruzi prijatelja svetog Martina. Prikupljeni novac darovali su predstavnicima udruge, a oni će ga upotrijebiti za nabavu hrane za dvije socijalne samoposluge, u Belom Manastiru i Popovcu.

– Nemam što drugo reći osim velika hvala organizatorima. Prikupljeni novac bit će dovoljan za mjesečni iznos sedam obitelji u jednoj od naših trgovina – ističe Igor Jakobfi, predsjednik udruge.

A da su Baranji, pa tako i Belom Manastiru, potrebne slične humanitarne akcije, makar se radilo i o kuhanju graha, dovoljno govore podaci Centra za socijalnu skrb Beli Manastir. U ovom trenutku, naime, iz Centra isplaćuju zajamčenu minimalnu naknadu za 3250 korisnika s područja Baranje, čemu treba dodati približno 1500 korisnika ostalih oblika socijalne pomoći (pomoć za uzdržavanje djece, osobna invalidnina, razni doplatci i slično). Od ukupne brojke mjesečno šalju isplatnice na čak 405 belomanastirskih adresa, bilo samaca bilo obitelji. “Goruća” je i Darda, gdje ih je mjesečno 300-tinjak…

Za niži PDV na hranu

U sklopu kampanje za ukidanje ili snižavanje PDV-a na hranu članovi Živog zida su na Trgu kralja Tomislava u Županji građanima dijelili besplatne porcije graha. Predsjednik Ivan Vilibor Sinčić ustvrdio je da je PDV na hranu u Hrvatskoj monstruozan i da ga treba ukinuti ili bar sniziti na stopu od pet ili osam posto. Poručio je da Hrvatska treba slijediti praksu ostalih europskih zemalja, jer će domaći proizvođači tada bili konkurentniji, a hrana jeftinija. Među okupljenim građanima potporu kampanji Živog zida u Županji dao je i umirovljenik Mato Lešić iz Babine Grede.

– Domaće je domaće. Evo, i ovaj ukusni grah koji kušamo, a za koji su, kao i za sve ostale, sastojke darovali lokalni OPG-ovi, kvalitetom se ne može mjeriti s kupovnim. Ali problem je u tome što si naši ljudi, koji jedva spajaju kraj s krajem, gotovo ne mogu priuštiti kupiti domaće. Prisiljeni su na akcijama u trgovinama kupovati jeftine proizvode, nerijetko i sumnjive kvalitete. I država bi u vezi s tim trebala hitno reagirati i ukidanjem ili znatnim smanjenjem PDV-a na hranu građanima omogućiti da bar zdravo jedu – kazao je Mato Lešić.

“Narod gladan, političari troše”

Na Trgu smo zatekli i 70-godišnjeg županjskog umirovljenika Pavu. Promatrao je što se događa i razgovarao sa sugrađanima, ali grah nije kušao. Nije skrivao ogorčenost zbog teške situacije u kojoj danas živi velik broj građana, ali ni ljutnju i revoltiranost što “političari žive u nekom drugom svijetu, bahato i rastrošno, potpuno neprimjereno stanju u državi”.

– Ne podržavam ovakve akcije. Narod je gladan, a oni troše, putuju i razbacuju se naokolo. Samo se pitam čijim to novcem. Nakon 43 godine rada u građevini imam mirovinu od 2200 kuna, od koje preživljavamo supruga, ja i kćerka. Poražavajuće je to što mi je kći visokoobrazovana, ima 40 godina i nezaposlena je. Cijeli smo se život patili, naporno sam radio na terenu, supruga je bila kućanica, štedjeli smo svaku kunu i otkidali sebi od usta da bismo školovali troje djece i izveli ih na pravi put, da bi mogli raditi i od svoga rada živjeti. I onda, nakon studija, posla nema, a o radnom mjestu možeš samo sanjati – požalio nam se Pavo. U Osijek-Koteksu je radio čak 35 godina, išao je po terenima na području cijele bivše države, sve do Hamburga. Sin mu je, kaže, studirao u Sarajevu, a tada se zaratilo i priključio se HVO-u. Bio je četiri godine u logoru na Palama, a nakon razmjene otišao je u Švedsku i ondje ostao do danas.

 

Izvor:Glas Slavonije/Ivica GETTO/Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ
Website Apps