PRVI DOJAM KARANCA – RUŠEVINA

15. studenoga 2016.

Premda je Karanac među najpoznatijim selima u ovom dijelu Hrvatske (i šire), a iz godine u godinu ruši i rekorde prema broju posjeta, osvaja mnogobrojne nagrade u domeni ruralnog odnosno kontinentalnog turizma, te s ponosom nosi naziv etnosela, neke “crne točke” teško može sakriti od očiju gostiju.

Jedna od njih je kuća na ulazu u selo, s desne strane glavne seoske prometnice. Njezin izgled više podsjeća na prizore iz horora nego na ulaz u etnoselo ovjenčano nizom nagrada i priznanja. Pitanje je dana kada će se srušiti, pa čak i ozlijediti nekog od slučajnih prolaznika. Kao upozorenje služi samo rukom ispisan natpis na pročelju kuće – ne ulazi, privatno vlasništvo. A upravo pojam “privatno” osnovni je razlog zbog kojega u Općini Kneževi Vinogradi ne mogu učiniti ništa kako bi ruglo na ulazu u selo bilo uklonjeno ili primjereno obnovljeno. Zašto su Općini vezane ruke, objašnjava načelnik Deneš Šoja.

– Riječ je o kući na atraktivnoj lokaciji za koju je već bilo zanimanja. Ali privatno vlasništvo je svojevrsna svetinja i tu je teško nešto učiniti. Općina, koliko može, uređuje okoliš kuće, kosi travu kako bi se promet nesmetano odvijao i to je za sada sve što je u našoj moći – priča Šoja, dodajući kako slučaj s karanačkim privatnim vlasništvom nije jedini koji općinu koči u nekim planovima i projektima. Još je više, kaže, sličnih primjera koji se odnose na državno vlasništvo, ali je to neka druga priča. Što misle o ovoj kući, pitali smo i stanovnike Karanca.

Što rade inspekcije?

– Nadaleko se priča o Karancu kao etnoselu. Etno imamo već na ulazu – negoduju mještani, ističući kako ne mogu vjerovati da nitko ništa ne može učiniti. Pitaju se gdje su silne državne inspekcije koje bi, u svakom slučaju, nešto trebale poduzeti da se kuća nekom ne sruši na glavu, što će se, tvrde, kad-tad dogoditi.

– Kuća je u suvlasništvu jednog Karančanina, koji je dijeli s obitelji drugog, sada pokojnog suvlasnika. Je li u pitanju inat, ili se ne mogu dogovoriti, teško je reći – objašnjavaju, naglašavajući kako je svojevremeno jedan od vlasnika za pola kuće tražio 30-ak tisuća eura, bez obzira na to što je u ruševnom stanju i što se ne može obnoviti. Zidovi su, nastavljaju, prepuni vlage, dok se krov već počeo rušiti. Podvlače kako se u nju ne isplati ulagati ništa, a želja im je da, jednoga dana, kada budu riješeni imovinsko-pravni odnosi, tamo nikne neki primjereniji objekt. Zašto ne i njezina replika, sa sadržajima vezanima uz kulturnu baštinu, što bi selu dalo dodatni etnoštih. Ni mjesnim turističkim djelatnicima nije svejedno što njihove goste na ulazu u selu čeka prizor iz horora.

Kako saznajemo od starijih mještana kuća je desetljećima bila gostionica, a njezina ugostiteljska priča navodno seže još ranije od vremena kada je kroz ovo selo prolazila beljska uskotračna željeznica, građena početkom prošloga stoljeća.

Ivica GETTO
Website Apps