Nekada ponos, danas napušteni i zapušteni: Za Adicu i Sokolski dom nitko nije zainteresiran
Prazna je i državna zgrada u kojoj su bili Prekršajni sud i ODO
Nekoliko je objekata u jedinom baranjskom gradu koji su nekada bili gradski ponos, a sada ne služe ničemu.
Nostalgija
Za neke su mnogi stariji Belomanastirci i sentimentalno vezani jer su bili sastajališta brojnih generacija. Nažalost, dio objekata u prilično je lošem stanju, ali bi neki mogli biti u funkciji, dakako, uz određena ulaganja. Krenimo od svojevrsnih ulaznih vrata u Beli Manastir, autobusnog i željezničkog kolodvora, u čijem je neposrednom susjedstvu Adica. Riječ je o poluruševnoj crvenkastoj zgradi s velikom terasom, a većina Belomanastiraca ne zna što se s njom događa. Prolaznici mogu samo pretpostaviti da je tamo nekada bio restoran, što stariji vrlo dobro znaju. I ne samo restoran. U zgradi, koju je krajem 18. stoljeća izgradila ugledna obitelj Lang, bio je hotel, a sudeći po fotografijama iz tog vremena, u njemu je bilo prilično živo. Tradicija hotelijerstva u Adici nastavila se i poslije Drugog svjetskog rata. Bilo je tamo desetak soba, prostrana dvorana… Kasnije je postala vlasništvo istoimenog belomanastirskog ugostiteljskog poduzeća, nakon čijeg je stečaja (nekoliko godina nakon mirne reintegracije) završila u vlasništvu ovdašnjeg privatnog poduzetnika, koji ju je, pak, prodao tvrtki Finagra, koja je u to vrijeme, po nalogu države, otkupljivala pšenicu. Od Finagre ju je preuzela Hypo Alpe Adria Bank, a kako je tih godina izjavio voditelj prodaje osječkog Hyppo Alpe Adria Consultinga, zainteresiranih kupaca je bilo, ali su nakon određenog vremena odustali od planova. Trenutačno je u vlasništvu tvrtke Alleghneny financial d.o.o. sa sjedištem u zagrebačkoj Trakošćanskoj ulici. Vlasnik te tvrtke je, pak, Allegheny Financial SA iz Švicarske. O Adici su svojevremeno razmišljali i gradski čelnici, planirali njezino očuvanje, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog povijesne vrijednosti, jer građevinsku nema, a osim toga, zgrada je u međunarodnom željezničkom pojasu, zbog čega postoje mnoga ograničenja.
Boje se ulaganja
Nekoliko stotina metara dalje, u širem gradskom središtu, nalazi se zgrada Sokolskog doma. Izgrađena je 1933. godine. Bivša je “utvrda” gimnastičara, karataša, ponekad košarkaša ili nogometaša. Od povratka u Baranju gotovo cijelo vrijeme zjapi prazna. Pročelje i krovište zgrade obnovljeni su državnim novcem prije gotovo dva desetljeća. Godinu dana nakon obnove Grad je raspisao natječaj za prodaju, ali se na njega nitko nije javio. U njega nisu htjeli ulagati zbog dva razloga. Prvi je izgradnja nove nastavno-sportske dvorane, a drugi nedostatak novca. Možda je i prevagnula činjenica, o kojoj su glasno pričali gradski kuloari, da je za zgradu zainteresirana bila bivša Hypo banka. Načuo je to i jedan belomanastirski poduzetnik, koji ju je kupio na drugom natječaju. No, bankari su, nakon promjene vlasništva, promijenili mišljenje… I o Sokolskom su domu razmišljali u Gradu, planirali u njega smjestiti takozvane male sportove, ali su naglašavali kako se pribojavaju eventualnih ograničavajućih okolnosti oko otkupa budući da je upravo Grad bio taj koji je zgradu prodao. Trenutačni je vlasnik Sokolskog doma Josip Lešić iz Županje.
– Nažalost, ja sam i nadalje njegov vlasnik. I to već prilično dugo. Ponavljam da sam puno platio i da sam tom prigodom prevaren. No, što je, tu je – priča Lešić, ističući kako zainteresiranih tu i tamo ima, ali se svi boje ulaganja. Ističe kako će najvjerojatnije angažirati tvrtku koja se bavi prodajom nekretnina (i) na inozemnom tržištu, a što se cijene tiče, kaže kako je to stvar dogovora. Inače, Lešić je vlasnik i jednog prostora u strogom gradskom središtu.
Nadalje, u Ulici svetog Martina ne koristi se zgrada iz koje se prije desetak godina iselio Prekršajni sud, a nešto prije njih i Općinsko državno odvjetništvo. Osim pripajanja nekim drugim instancama, jedno od obrazloženja tada su bile mjere štednje. Zgrada je u državnom vlasništvu, a na upit planira li se što s njom, nismo dobili odgovor. Izgrađena je krajem 50-ih godina prošlog stoljeća (kat je nadograđen poslije), u njoj je bio Zavod za urbanizam, a poslije i Croatia osiguranje.
Ići će natječaj za gradske nekretnine
Je li Grad Beli Manastir kojim slučajem zainteresiran za ove objekte pitali smo gradonačelnika, Igora Pavelića. ‘’Sigurno je da planova nemamo, a na tuđe vlasništvo ne možemo utjecati’’, kaže Pavelić. Govoreći o nekretninama koje se ne koriste, a u gradskom su vlasništvu, kaže kako ih ima nekoliko, ali je većina u poprilično lošem stanju. Podsjeća na dva natječaja koja su bila raspisana za prodaju gradskih nekretnina te naglašava kako će sličan natječaj biti opet raspisan jer je gradska intencija staviti u prodaju i riješiti se viška nekretnina koje su Gradu ionako samo na teret.
I.GETTO