POSLA U BARANJI JEDNOSTAVNO NEMA

21. siječnja 2014.

Iako pojedinci žal za prošlim vremenima nazivaju jugonostalgijom teško je ne sjetiti se vremena od prije dvadesetak i više godina, kada je u Baranji djelovalo nekoliko velikih tvrtki koje su zapošljavale gotovo sve radno sposobne Baranjce.

No, nedavnim završetkom stečajnog postupka nad nekadašnjom trgovačkom tvrtkom – Dunav, ugasio se i posljednji respektabilniji gospodarski subjekt prijeratne Baranje. Dunav je, tako, doživio istu sudbinu kao nekadašnji IMV (poslije TADO – tvornica autodijelova i opreme), Sutjeska (nakon mirne reintegracije BTI – Baranjska tekstilna industrija), potom građevinske tvrtke Neimar i Progres, ugostiteljska tvrtka Adica, tiskara Slovo, komunalno poduzeće Komus… Njima uz bok zasigurno treba dodati probleme u Belje-TOS-u, koji, pak, nakon odcjepljenja od Belja i prijelaz “pod skute” Projektgradnje, proživljava predstečajnu sudbinu Brođana.

Nadalje, dvjestotinjak ljudi nadalo se lijepoj budućnosti nakon što su posao dobili u “baranjskom Obrovcu” – tvrtki GP&Partners, nesuđenoj prvoj hrvatskoj škrobari. Nakon nekoliko godina rada, bez obzira na to što škrob nikada u njoj nije proizveden, i Škrobara je završila u stečaju, a ljudi na ulici. Zbog niza okolnosti, radnici su ostali poprilično “kratkih rukava” što se potraživanja tiče, pa životnu epizodu nazvanu “rad u Škrobari” nastoje što prije zaboraviti. Vratimo se nakratko na stečajni postupak koji je otvoren nad Dunavom. Vodio ga je, od 10. veljače 2011. godine do prošlogodišnjeg listopada, stečajni upravitelj Perica Mitrović, koji je od splitskog Dalmacijavina uspio napraviti “čudo”. indeksirajaaaaaaaa

– Teško je nešto napraviti kada je tvrtka, prije otvaranja stečaja, već godinama u blokadi, kao što je to bio Dunav. Još je teže kada je, na žalost, Beli Manastir u ovom trenutku kao na kraju svijeta – pričao je Mitrović prije godinu i pol dana, nakon raspisivanja jedne od ukupno deset dražbi koliko je bilo potrebno da se rasproda sva Dunavova imovina. Nažalost, njegove tadašnje riječi vrijede i za sadašnju gospodarsku situaciju. Imao je Mitrović krasnih ideja vezanih uz, primjerice, upravnu zgradu Dunava. No, što vrijedi kada se nije našao investitor. S početnih 6,2 milijuna kuna vrijednost zgrade “srušena je” na samo nešto više od milijun kuna, a kupac, nakon što ju je “dotjerao”, planira prodaju cijelog objekta ili davanje prostora u najam. Uz nekoliko manjih tvrtki, najveći baranjski poslodavac (p)ostalo je Belje. Ali ni Belje više, kao nekada, ne zapošljava more ljudi. U odnosu na “staro Belje”, ovo novo, pod kapom Agrokora, zapošljava samo trećinu od broja nekadašnje radne snage. Doduše, prosvjeda i neisplate plaća više nema, ljudi su, više-manje zadovoljni ili bar svoje eventualno nezadovoljstvo ne iskazuju javno, ali krilatica “Baranja je Belje – Belje je Baranja” više ne “pije vodu” u mjeri kao što je činila ranije.

Nedostatak poduzetničkog duha

– Moramo se pomiriti s činjenicom da Baranja nije industrijski kraj. Treba se okrenuti prirodnim resursima. Poljoprivredi i turizmu – riječi su, tko zna koliko puta upućene rijeci većoj 6.000 nezaposlenih Baranjaca. I što se dogodilo? Pojedinici su se počeli baviti poljoprivredom i – krahirali. Neki su, doduše, bili megalomanski nastrojeni i htjeli zaraditi preko noći. Stigli su problemi oko isplate poticaja, elementarnih i inih nepogoda, a krediti su ostali neotplaćeni. F83DO_bankrot_stecaj_ihxn.1222107721

Opstali su samo veliki, premda ni njima ne cvjetaju ruže. Bar tako tvrde. Nedostatak baranjskog poduzetničkog duha (zbog čega su možda “krivi” upravo prijeratni poslodavci) iskazuje se i kroz samozapošljavanje. Samo su rijetki mladi ljudi koji su za mali novac otvorili takozvane j.d.o.o.-ove i zaposlili sebe odnosno pokoju osobu. Više ih se odlučilo otići – u Kanadu.

Ivica GETTO
Previous Post
«
Website Apps