Nakon što je udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Baranjski leptirići” na neki način preuzela skrb o osobama s invaliditetom, točnije članovima udruge “Baranjsko srce”, koja je završila u blokadi, činilo se kako su problemi bar djelomice riješeni. No nije trebalo dugo čekati na nove, prouzročene nedostatkom novca i dobre volje.
– Najcrnji scenarij koji se može dogoditi je, na neki način, prestanak rada naše udruge. Ne mislim pri tome na njezino gašenje, nego na prestanak obavljanja dosadašnjih aktivnosti zbog kojih smo i osnovani – kaže predsjednik “Baranjskih leptirića”, Držislav Šušak.
Objašnjava kako trenutačno imaju dva prostora – jedan (u Valpovačkoj ulici), predviđen za vježbe i rad s djecom, a drugi (Osječka ulica), za rad s odraslima i razne administrativne poslove. Od pokretnina, pak, posjeduju specijalizirani kombi za prijevoz osoba s invaliditetom, koji je ranije bio u vlasništvu “Baranjskog srca”. Nije isključeno da oba prostora – zaključaju, a kombi “konzerviraju”.
– Donedavno smo imali devet pomoćnika u nastavi, fizioterapeuta, psihologa i voditelja radionica. Njihov su rad financirali resorno ministarstvo i HZZ, a rad fizioterapeuta sufinancirali smo s 24.000 kuna godišnje. Fizioterapeut je individualno radio s 15-ero djece, tri-četiri puta tjedno. Nakon spajanja dviju udruga, baranjski načelnici, gradonačelnik Belog Manastira i njegovi zamjenici obećali su nam pomoć, a na kraju je ispalo da neki svoje obećanje uopće nisu ispunili, a sredstva koja su nam na raspolaganju nisu dovoljna ni za hladni pogon – tvrdi Šušak.
Dodaje da su novac dobili od Grada Belog Manastira (12.000 kuna), Osječko-baranjske županije (3000), te općina Popovac (8000), Darda (5000) i Kneževi Vinogradi (2000). Sve skupa daleko je od 100-tinjak tisuća kuna godišnje, koliko je potrebno za održavanje prostora, plaćanje režija, održavanje kombija i prijevoz, plaću za administratora koji je 100-postotni invalid i ostalo.
– Ne znam što dalje. Sustav koji bi trebao omogućiti sve što treba djeci s individualnim potrebama ne funkcionira na ovom području. Više se plaća za bavljenje raznim hobijima. Našoj su djeci vježbe i rad s psihologom nužnost jer, između ostaloga, nakon stručnog rada s njima i državu manje koštaju. Ni gospodarstvenici s ovog područja ne žele ili ne mogu financirati naš rad – žali se Šušak, dodajući kako se na dres može staviti reklama, ali na kolica, na žalost – ne.
Prema informacijama, ističe kako je na većini drugih područja u Republici Hrvatskoj situacija manje ili više bolja nego u Baranji.