Prije nekoliko dana hrvatski tradicijski ribolov proglašen je nematerijalnim kulturnim dobrom odlukom Stručnoga povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnoga dobra Ministarstva kulture.

Na taj su način tradicijske ribolovne vještine, vjerovanja i običaji postali nematerijalno kulturno dobro RH, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. No, odluka Stručnog povjerenstva odnosi se na ribolov na Jadranskom moru. I dok su otočani te stanovnici priobalja zadovoljni zbog takvog raspleta situacije, budući da će odluka pridonijeti nesmetanom bavljenju malim ribolovom, kao što su oduvijek činili, bez administrativnih zapreka koje su pred njih stavljene ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, stanovnici baranjskog Kopačeva takvom su odlukom, u najmanju ruku, iznenađeni. Ne stoga što smatraju da je odluka loša, već zato što misle da bi tradicijski ribolov u Kopačkom ritu također trebao biti proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom, kao što je to, primjerice, tradicijsko ribarstvo Lonjskog polja i Moslavine te ono na Vranskom jezeru. Tako misle i u Društvu za tradicijski ribolov u Kopačkom ritu, koje se još od 2013. godine sustavno bavi zaštitom tradicijskog ribolova kao nematerijalne baštine te nastojanjem da se on revitalizira kao kulturno dobro, ali i kao mjera zaštite Kopačkog rita koji je, tvrde, ugrožen zbog neodrživog modela gospodarenja. No, kako bi njihov plan bio realiziran, potrebno je znanstveno odgovoriti na nekoliko pitanja.

– O Kopačkom ritu napisano je sigurno tisuću znanstvenih radova, ali ni jedan ne donosi obrazloženje zašto je uopće zabranjen tradicijski ribolov u Kopačkom ritu – počinje ovu prilično kompleksnu priču tajnik Društva, Darko Mrkonjić, naglašavajući kako se iz svega može izvući zaključak da je zabrana, zapravo, znanstveno neutemeljena.

Teško je reći i kada je ona nastupila. Polovinom 80-ih godina prošlog stoljeća, objašnjava, ribolov je na određenom mjestu bio samo zaustavljen, ali su ribari dobili novi zadatak, na drugom mjestu, što nitko nije smatrao napadom na baštinu. Osim toga, dodaje Mrkonjić, Kopačanima tada nitko nije branio otići u rit u ribolov za vlastite potrebe.

– Nakon toga došao je rat, potom je uslijedio povratak i osnivanje nekih novih ustanova, s nekim novim strukturama čelnih ljudi – ističe, ponavljajući kako njegovo društvo želi samo upozoriti da je zabrana pravno neutemeljena, budući da nije objašnjeno koliko štete tradicijski ribolov može napraviti Kopačkom ritu. Pita se može li ribljem fondu naštetiti ribolov iz tradicijskog čikla na vesla, s lanenim mrežama ili nekim drugim tradicijskim priborom, uspoređujući s ovakvim načinom ribolova štetu od, primjerice, kormorana, ptičju vrstu za koju mnogi tvrde da je štetočinja.

– Društvo nastoji revitalizirati ograničeni tradicijski ribolov te tako sačuvati povezana umijeća kao vrijednu kulturnu baštinu, ali i zaštititi područje Parka prirode, te upozoriti na neprikladan model gospodarenja – podvlači Mrkonjić.

S razmišljanjem članova Društva slaže se većina stanovnika Kopačeva, čiji su roditelji, djedovi i pradjedovi stoljećima živjeli od ribolova, koji im je bio osnovni izvor zarade. Tvrde kako bi, između ostalog, prikaz tradicijskog ribolova na vodama gdje su stoljećima ribu lovili njihovi stari bio i turistička atrakcija. Misle li tako i nadležni, pokazat će vrijeme. Možda se njihovo dosadašnje razmišljanje promijeni nakon što bude objavljen jedini znanstveni rad koji govori u korist tradicijskog ribolova u Kopačkom ritu. Budući da se, nakon mnoštva znanstvenih radova o Kopačkom ritu, jedini bavi ovom tematikom, ali kroz sasvim novi pristup, nije ni čudo što prolazi kroz već četvrtu recenziju…

Ivica GETTO
Previous Post
«
Website Apps