Hrvatska – “neprijateljsko okruženje” za ulagače

STRANCI ZAOBILAZE HRVATSKU

Investicija, investicija amo… grmi sa svih strana. Investicije će nas izvući iz krize i spasiti od potpunog gospodarskog kolapsa. Bez investicija nema nam napretka. Tako se ukratko sažimaju ocjene kako stranih tako i domaćih financijskih institucija, ekonomskih analitičara, političara i medija.

Međunarodni monetarni fond ovih je dana Hrvatskoj predvidio pad BDP-a od 1,5 posto, a iduće godine tek skroman rast ako se u međuvremenu ne povećaju ulaganja i broj zaposlenih. Regionalni direktor Svjetske banke, Peter Harrold, upozorio je hrvatsku Vladu da bez značajnijih investicija ne može računati ni na značajniji gospodarski rast. A investicija neće biti – kazao je Harrold – ako država ne olakša njihovu realizaciju.

Sličnu je poruku odaslala i američka državna tajnica Hilary Clinton prilikom nedavnog službenog posjeta Zagrebu. “Imate educiranu radnu snagu, izgrađenu infrastrukturu, sjajnu geopolitičku lokaciju i obećavajuća ste destinacija”, rekla je pa napomenula kako nam, da bismo imali koristi od svega toga, najprije valja ukinuti birokratske zapreke koje stoje na putu snažnijem investiranju u Hrvatsku.

Ni domaći dužnosnici ne bježe od tih činjenica. Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić poručio je nedavno kako nas iz postojeće situacije mogu izvući samo investicije u kvalitetne privatne projekte, a ne one koje bi pokrenula prezadužena država. Dojučerašnji prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić u više navrata opisivao je gospodarsku situaciju u Hrvatskoj zastrašujućim medicinskim pojmovima. Gangrena, dijabetes, karcinom… nizao je Čačić dijagnozu, pa skupa s ostalim članovima Vlade mantrički zazivao i nadobudno obećavao velike investicije. Obećao je da će otići s položaja ako do kraja godine ne bude pokrenut investicijski ciklus. Igrom sudbine bio je prisiljen otići zbog posve drugog razloga – bezuvjetne zatvorske kazne u Mađarskoj – upravo u trenutku kada je s velikim hrvatskim izaslanstvom u glavnom gradu Katara, Dohi, načelno dogovorio kapitalnu investiciju tamošnjeg emirata u LNG terminal na Krku.

Sam Čačić u više je navrata kazao kako je za pokretanje ozbiljnih investicija u Hrvatskoj potrebno najmanje dvije godine. “Ako imate pokazatelje pada investicija, to samo govori da je tijekom prošle i pretprošle godine došlo do ozbiljnog zastoja u interesu ulagača u Hrvatsku. Strani investitori Hrvatsku jednostavno nisu prepoznavali na svojoj mapi investiranja”, objasnio je Čačić sredinom listopada u intervjuu.

Ima i drugačijih glasova, poput onoga Ljube Jurčića, koji smatra da gospodarski potonuloj Hrvatskoj više od stranih ulaganja treba pokretanje vlastite proizvodnje. Gradnja termoelektrane Plomin, na ugljen ili plin – svejedno, ili pak LNG terminala na Krku prema Jurčićevom mišljenju neće, nakon dovršetka projekta, donijeti mnogo novih radnih mjesta i neku bitnu dobit. Domaća proizvodnja, koja je gotovo zamrla, prema njegovu i njemu bliskim mišljenjima nužnija je od stranih ulaganja.

Uostalom, razdoblje stranih ulaganja usmjernih na zauzimanje tržišta (banke, trgovine, telekomunikacije…) već je prošlo svoj vrhunac. Prodano je gotovo sve što se prodati dalo, a zadnje od “obiteljske srebrnine” koju Vlada još namjerava prodati su Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka. Sada bi na red trebale doći investicije u proizvodnji, a one su – kako reče već citirani bivši prvi potpredsjednik Vlade – mnogo zahtjevnije i iziskuju sasvim drugu razinu odlučivanja. Primjerice, ulaganja u ovdašnji energetski sektor do sada gotovo i nije bilo. No, čitav je spektar birokratskih i administrativnih zapreka (vidi okvir) koji otežavaju investicije u proizvodnju.

Prije nekoliko godina Hrvatska je prednjačila u regiji po vrijednosti ulaganja, no taj se obećavajući trend posve skršio kada je 2009. godine kriza uzela maha. Još prethodne, 2008. godine, ulaganja u Hrvatsku iznosila su rekordne 4,2 milijarde eura. No u iduće tri godine drastično su pala, a one najlošije, 2010. godine iznosila su samo 394 milijuna američkih dolara, što je bilo lošije čak i od prve poratne 1996. godine, kada je započeo ciklus stranih ulaganja, a strani investitori počeli stidljivo dolaziti u Hrvatsku.

No ova bi godina mogla, u lošem smislu, nadmašiti čak i onu dosad najlošiju 2010. godinu. Izvrstan poznavatelj međunarodnih investicija i raniji viši savjetnik UN-a u New Yorku, Branko Vukmir, napominje kako je u prva dva tromjesečja ove godine u Hrvatsku ukupno uloženo samo 154,4 milijuna eura ili 195 milijuna američkih dolara.

– To je doista malo i nije isključeno da će ova godina biti lošija i od do sada najlošije 2010. godine. Prošla, 2011. godina, bila je nešto bolja, jer je ukupno uloženo milijarda i 494 milijuna američkih dolara”, kaže Vukmir za Glas Slavonije.

Od 1996. godine strane investicije u Hrvatsku iznosile su otprilike 25 milijardi eura. Osim banaka i trgovačkih lanaca stranci su preuzeli i neke najvrjednije tvrtke poput Ine, Plive i Hrvatskog telekoma. No potom je interes stranih ulagača opao. Ulaganja u proizvodnju kočila je ne samo spora administracija nego i visoka cijena rada, ali i visoke porezne stope. U međuvremenu je u regiji Srbija prestigla Hrvatsku po inozemnim ulaganjima, ponajprije stoga što ima namanji porez na dobit u Europi i znatno jeftiniju radnu snagu. Osim toga, Srbija stimulira strane investitore s 10.000 eura za svako novootvoreno radno mjesto.

Prema podacima UNCTAD-a (Konferencija Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju) Hrvatska je s lanjskih 1,49 milijardi američkih dolara izravnih investicija bila druga u regiji iza Srbije u koju je uloženo 2,709 milijardi dolara, a ispred Albanije (1,032 milijardi USD) i Slovenije (999 milijuna USD).

– Naše zaostajanje je očito, jer smo prijašnjih godina, naročito od 2006. do 2009., imali i tri do četiri puta veća ulaganja – kaže Vukmir.

Na naše pitanje zašto je Hrvatska postala “neprijateljsko” okruženje za strane investitore, Vukmir kaže kako nisu posrijedi samo vrlo komplicirani propisi i birokracija koja te propise mora provoditi.

– Kroz proteklih dvadeset godina nismo njegovali odnose sa stranim ulagateljima, nismo propise prilagođavali njihovim potrebama i nismo se trudili da ih privučemo. Nismo imali nikakvu strategiju privlačenja stranih ulaganja, već smo stihijski prepuštali da ulaganja u financijski sektor budu ispred svih ostalih. To nije kritika ulaganja u financijski sektor, nego prigovor na nerazmjer tih ulaganja s ulaganjima u proizvodne djelatnosti. Na kraju, našim smo stavovima uspjeli stvoriti opću društvenu klimu koja ne vidi prednost u stranim investicijama već samo strah od zloupotreba, ekološkog ugrožavanja i stjecanja vlastitog profita – ističe Vukmir.

Primjerice, umjesto dvaput gašene Agencije za strana ulaganja (prvi put 2000., a zatim i 2010. godine, nap.a.) osnovana je Agencija za investicije i konkurentnost. Izmijenjen je Zakon o poticanju investicija, a poticaji za investitore su udvostručeni.

– Riječ je o propisima i javno-privatnom partnerstvu koje je donijela prijašnja vlada i koji su kroz četiri godine potpuno zaustavili tu vrstu ugovaranja investicija. Propisi su potpuno izmijenjeni u srpnju ove godine i može se očekivati da će se rezultati uskoro pokazati – smatra Vukmir.

Prema njegovu mišljenju, Vlada i svi ministri, ali i župani, gradonačelnici i načelnici općina trebali bi se angažirati da u područjima svojih nadležnosti potaknu razvoj projekata koji se mogu pokrenuti pomoću stranih ulaganja.

– Kada identificiraju takve projekte, trebali bi pružati aktivnu pomoć da se oni ostvare i u hodu mijenjati propise koji onemogućuju njihovu provedbu. To, međutim, ne isključuje i aktivnije i intenzivnije napore Vlade na uklanjanju raznih složenih i dugotrajnih postupaka. Nepotrebno složeni postupci nisu u funkciji obrane hrvatskih interesa, već upravo suprotno. Naše interese treba znati braniti znalačkim pregovaranjem u slobodnom zakonodavnom okruženju – zaključuje Vukmir.