Kuknjava hrvatskih šećerana

19. prosinca 2012.

U PROIZVODNJI SLATKOG KORIJENA DEBLJI KRAJ IZVUKLI SU ISKLJUČIVO RATARI

Što su svi ti kupovali hrvatske šećerane ako se baš tako ne isplati imati šećeranu. A koji je uopće rizik šećerana bio u proizvodnji repe? Nikakav. Bio je rizik kod seljaka. On je taj koji je izvukao deblji kraj. A ako su izgubili na ulaganju u vojvođansku proizvodnju, onda im tako i treba.

Bože moj kakva kuknjava. Kada ih čovjek sluša teško da može suspregnuti suze. Stali jedan za drugim predstavnici sve tri hrvatske šećerane pred ljude. Pa se prvo rasplakao čovjek iz Viro, virovitičke šećerane. Pa je onda nešto manje plakala žena koja je predstavljala osječku šećeranu, a onda jednako cviljenje od strane predstavnika županjske sladorane. Pa nama je loše, pa nama je teško. Pa onda opet nek se ne ponovi godina kao ova.

No, niti jedna od šećerana nije platila niti jednu repu više nego li su ju preuzeli. Uzeli jednu ili 100 tona oni su platili samo onoliko koliko su dobili. Ne razmišljaju kako je onome koji je uložio novaca da bi dobio 70 tona repe po hektaru a dobio svega 20 ili 30. Što da taj kaže? Oni plaču što nisu mogli dobiti više. Uostalom ako im nije dobar taj posao neka prodaju šećeranu. Ili jednostavo tko ih je tjerao da i ulaze u taj šećerni biznis. U zadnjih 20 godina radi se uglavnom o kuknjavi u svim šećeranama. Svejedno su se i vlasnici Žita d.o.o. i Vira potukli i oko kvota, i oko samih šećerana. Što ih nisu ostavili prijašnjim vlasnicima pa ne bi morali toliko kukati. U Virovitici kukaju što su dobili četiri posto manje kvota pa je nastupio smak svijeta. Pa pošto je to po njima loš biznis, i što se ne isplati imati šećeranu onda bi bilo dobro da su ostali i bez više hektara. U Osijeku gdje je vlasnik toga šećernog biznisa Pipunićevo Žito, i u Županji koje je vlasnik Viro, kukaju i što su u zadnji čas ostali bez ugovorenih repa u Bačkoj i Srijemu. Jadni su tako dobro organizirali proizvodnju izvan granica zemlje da smo i mi suzu pustili kada su Srbi zabranili izvoz svoje repe. Pa normalno, treba tamo sve organizirati. Zašto da rade s ovim našim jadnim  ratarima. Daj bože neka i nagodinu ugovore tamo još više repe, pa neka svaki dan sa strepnjom slušaju vijesti iz Vojvodine da vide hoće li im repa stići ili neće.

I sada imamo tu situaciju slijedeću. Da bi čovjek posijao repu morao je uložiti jednako goriva, strojeva, sjemena, prihrane i zaštite kao da će izvaditi bar 70 tona. I sve to gorivo plaćeno je Ini, sjeme sjemenarskim kućama koje su sve redom iz inozemstva, a i dobrano je plaćeno za zaštitu. Svoj rizik dakle svi ovi koji su mu prodali repromaterijal nisu imali. Trebali su mu samo garantirati visoke prinose. Visoke da, ali ne i u vrijeme suše. Onda kada je taj nesretnik sa svoje njive skinuo dva ili tri puta manje repe nego što je trebao odnio je to u šećeranu. Ta šećerana ni jednom nije obračunala ni kunu više nego što je doveo. Dakle, rizik šećerane nije bio nikakav. Je, jedan. Imaju radnu snagu i pogon da prerade više nego što im je došlo slatkog korijena na deponije. Slatkoću opet garantiraju sjemenari jer uvijek prodaju vrhunski materijal. No, tko je na kraju izvukao deblji kraj batine. Pa poljoprivrednik. On je sve svoje platio, a dobio je najmanje. Niti u jednoj šećerani zbog suše nisu morali smanjiti plaće svojim menađerima, a ni sjemenari nisu nikoga otpustili zato što u ovogodišnjoj suši korijena nije bilo koliko je trebalo. No, važno je znati kukati. No, ratar ne može kukati. Mora dalje istim putem. Tu gdje je bila repa svakako u plodoredu dođe nešto drugo. I opet je taj naš ratar s početka priče kupio gnojivo, sjeme, zaštitu, gorivo i radio. A što će se dogoditi na proljeće ostaje da se vidi. Pa ako opet oni zakukaju samo im slobodno spomenite da oni dobar dio svojih kapaciteta popune preradom sirupa dobivenog iz šećerne trske. Trebali nekada i reći koliko je šećera na hrvatskim policama iz šećerne repe, a koliko iz trske.

Autor: Damir RUKOVANJSKI, dipl.ing.agr.

Website Apps