Međunarodni praznik rada !
Povod i razlog da se svi koji rade osjećaju kao slavljenici a svi koji nisu te sreće sa nostalgijom i dozom tuge ipak obilježe taj dan, uz nezaobilazni roštilj u krugu obitelji i prijatelja.
Desetljećima se ,bez obzira na financijsku situaciju koja je svake godine sve gora i gora, za praznik rada 1 svibanj planira slavljenička proslava, koja ovisno o vremenu zna obilježiti prvi dio godine. Iako su svake godine proslave sve skromnije, sa veseljem ih očekujemo i uživamo u njima.
Ali svaki događaj takovog karaktera ima svoga Grincha. Za proslavu 1 svibnja to su redovno vođe sindikata.
Uljuljkani u svoje nedodirljive pozicije sindikalni “vođe” čitave godine se, srazmjerno dobrim odnosima sa pojedinim medijskim kućama, oglašavaju kao kritičari svega vezanog uz rad vlade ( bez obzira na to koja je vlada i u kojem smjeru vlada ide) čekajući upravo proslavu Praznika rada ,da bi iskoristivši tradicionalno okupljanje radnika pokušali skrenuti pažnju na sebe, i napuniti baterije “popularnošću” za slijedećih dvanaest mjeseci.
Godinama smo prisiljeni za praznik rada slušati isprazne proklamacije ljudi koji za 18.000,oo kuna mjesećnog dohotka “opominju” Sabor,Vladu,predsjednika,premijera,saborske zastupnike,poslodavce, banke i sve ostale koji “nešto” za razliku od njih rade , bez ikakovih konkretnih ideja i prijedloga koji bi se mogli primjeniti u promjeni na bolje u sadašnjoj situaciji.
“Nastup” na prvosvibanjskim proslavama jedini je način da sindikalni čelnici barem pokušaju opravdati visoka primanja i privilegije koje tijekom godine nezasluženo konzumiraju, ne shvaćajući pri tome da je većina radnika prepoznala njihov jednodnevni populizam .
Očekujući promjene načina djelovanja sindikalnih čelnika, koji bi radnike trebali početi okupljati na konkretnim, u praksi provedenim programima, a ne na “fantazukama” jednodnevnog opominjanja, upozorenja, smjenjivanja, i ostalih “mahanja” prstom upozorenja, i ove će mi godine biti ugodnije slušati muziku sa tranzistora koji će “naložiti ” susjed sa roštilja na Puškašu, no isprazne , već dobro znane političke poruke zaslužnih članova naše zajednice – vođa sindikata.
I zato, pustite me da danas odigram nogomet sa prijateljim, pojedem svoj grah i čevape, otrpim ženino prigovaranje na količinu popijenog piva, djeci dam zadnjih dvadeset kuna i odem kući bez vašeg “pritiska” na mozak .