ŠOKADIJA U BARANJI

30. ožujka 2014.

Gotovo cijelu sjevernu, sjeveroistočnu i sjeverozapadnu Baranju naseljavaju Šokci. Nekada je, doduše, u takozvanim šokačkim selima bilo znatno više ljudi, ali u posljednje vrijeme, posebice nakon Domovinskog rata, sela su sve praznija.

Ostali su većinom stariji ljudi pa je u nekim područnim školama toliko učenika da ih se može nabrojati na prste ruku. No, ne daju se (preostali) baranjski Šokci. Oni koji su još uvijek u regiji između Dunava, Drave i Mađarske, i te kako čuvaju svoju kulturnu baštinu. Divane po šokački, oživljavaju stare običaje i mlade uče da nikada ne zaborave tko su. U Baranji žive nekoliko stoljeća i time se ponose. Podijeljeni su u dvije skupine – podunavske i podravske Šokce. Kao što im sam naziv kaže, podunavska Šokadija živi u krajevima bliže Dunavu, dok su na suprotnoj strani, uz rijeku Dravu, podravski.Sloga_Draz_00

– Podunavsku Šokadiju čine stanovnici Duboševice, Draža, Gajića i Topolja, a podravsku oni iz Baranjskog Petrovog Sela, Branjinog Vrha, Šumarine, Torjanaca i Luča, premda Šokaca ima diljem Baranje, ali nisu toliko grupirani – priča Eva Balatinac, prosvjetna djelatnica i njegovateljica šokačke tradicije. Međusobno se, nastavlja, razlikuju samo po sitnicama, a takva je razlika i između baranjske te slavonske Šokadije.

– Podunavski Šokci riječi koje se u književnom jeziku izgovaraju s “ije” izgovaraju s “i”, a riječi s “je” pretvaraju u ekavicu. Otuda seno ili mesec, te mliko, dok je djevojka svuda divojka – objašnjava Balatinac, naglašavajući kako su podravski Šokci više ikavci.

PUDARINA POSTALA LOKALNI BREND

Razlikuju se i kola. U Duboševici, Dražu, Gajiću i Topolju, kola se igraju ulijevo, a stajanja nema, dok Petarani i Lučani kreću desno i stanu kad pjevaju. Dodaje kako, zapravo, svako selo ima neki svoj divan i sitnice po kojima se razlikuju.

Ističe kako je većina Šokaca u Baranju, ali i ostale dijelove Hrvatske te južne Ugarske, doselila u 17. stoljeću, premda neki tvrde da su pred islamiziranjem bježali i ranije kako bi zadržali katoličku vjeru.Draz_13

– Došli su iz Bosne, predvođeni fratrima, u vrijeme kada je princ Eugen Savojski sa svojom vojskom potegnuo sve do Sarajeva i krenuo natrag – priča Eva Balatinac, naglašavajući kako preciznih podataka o tome nema, premda većina povjesničara potvrđuje njihovo bosansko podrijetlo.

Dvoji i oko naziva Šokac. U knjizi Jelke Mihaljev pročitala je da naziv potječe od načina križanja, cijelom šakom, što ih je razlikovalo od Srba koji se križaju s tri prsta. Međutim, još je nekoliko verzija o podijetlu naziva. Jedna kaže kako se etnik Šokac javlja početkom 17. stoljeća, u fermanu sultana Ahmeda I., koji Šokcima, bez nekog posebnog razloga, naziva pučanstvo latinske vjere čija je “sljedba od vjere Srba, Grka i Vlaha sasvim različita”. Nadalje, prema drugoj verziji, riječ Šokac nastala je od albanskog naziva za Slavene – Shqa, s tim da je oblik Šokac ostao oznaka za Hrvate, a Šop, ili Šijak, za Srbe. Možda je najbliže istini kako naziv Šokac potiče od mađarskog sok az (grubo prevedeno – mnogo vas je), što su mađarski skelari vikali u vrijeme kada su Šokci preko rijeke iz Bosne bježali pred Turcima.

No, vratimo se baranjskim Šokcima i njihovom načinu života. Kako bi sačuvali kulturnu i etnobaštinu, primjerice, sve više uprizoruju stare običaje koje žele pokazati i sve brojnijim turistima. Pudarina, primjerice, manifestacija je koju već nekoliko godina u Gajiću i njegovoj okolici organizira udruga vinara i vinogradara Martinovo brdo. Kako nam je objasnila predsjednica udruge, Janja Čeliković, pudarina je običaj koji datira od prije 100 i više godina, kada su mlade djevojke, između 9 i 14 godina života, u razdoblju između Svete Ane i Male Gospe, dolazile upravo u gajićke podrume i gatore, te cikom, pjesmom i podvikivanjem tjerale čvorke koji su napadali vinograde! Tom su prigodom šivale odjeću koja će, onim najstarijima, već na jesen biti potrebna za udaju. Kako bi bile spremne za brak, učile su i kuhati pa je na pudarini uvijek bilo i starijih žena koje su ih podučavale kulinarskim tajnama. Sve češći gosti su im Konavljani (udruga Agroturizam), s kojom Gajićani tijesno surađuju u sklopu projekta IS(tra)KON(avle)BAR(anja), koji traje već nekoliko godina, a osmišljen je zbog spoja tzv. Zelene i Plave Hrvatske.

Autohtonim običajima baranjske Šokadije obiluje i manifestacija Baranjski bećarac, koja se (od 1987.) svake godine održava u nekom drugom mjestu baranjske podunavske Šokadije. U sklopu manifestacije organizira se izložba “Iz šublika naših baka”, na kojoj se može vidjeti što sve stari Šokci skrivaju u još starijim kuferima i ormarima. Posebnu pozornost privlači izložba kolača, a bogata šokačka narodna nošnja neizostavni je dio svakog Bećarca.Pudarina_21

Gastro punuda baranjske Šokadije posebna je priča. Natrgano na pile (pileći paprikaš s trgancima), makem tijesta (posebni nazivi), riječna riba na malih milijun načina, samo su maleni dio onoga što su baranjski Šokci vjekovima jeli, a ni sada od toga ne bježe. Kada smo kod gastro ponude, valja istaknuti kako Baranjom kruži priča da je veselo šokačko društvo u goste pozvalo prijatelje iz drugog, nešokačkog dijela Baranje. Na upit gostiju što će biti za jelo, odgovorili su – makar šta, što bi u “prijevodu” značilo – nešto bez veze. A šokačko “makar šta” bila je kobasica, kulen i krvavica! Uz predjelo – masni kruh sa sitnom paprikom i lukom. Čvarci, samo da se nađu. Toliko o šokačkoj gastronomiji. A tek vina. Upravo Šokci napisali su onu “Alaj fino to baranjsko vino, lud bi bio ‘ko ga ne bi pio’”. Piju oni vina i crna i bila, pa je “boldanim” brojkama u njihovim kalendarima označen Dan svetog Vinka. Osim što se “svaki drugi” Baranjac zove Vinko, na taj se dan proslavlja veliki vinski blagdan – Vinceška, po čemu je baranjska Šokadija nadaleko poznata.

MARIJO, SVIBNJA KRALJICE

Naravno da uz vino idu i tambure. Tu su tek pravi majstori. Uz sada već pomalo legendarni tamburaški sastav “Šokačka grana”, kao gljive poslije kiše rađaju se novi sastavi. Tambura je, znaju Šokci, njihov svojevrsni zaštitni znak pa se mnogi od njih za nju uhvate od malih nogu i više je ne puštaju. Neki se drže i gajdi, poput Maje Kešić-Masle, koja je svirajući ovaj instrument obišla gotovo cijelu Hrvatsku.

Još jedna hvalevrijedna manifestacija održava se svakog svibnja u crkvi sv. Petra i Pavla, još jednom zaštitnom znaku baranjske podunavske Šokadije. Naziv joj je “Marijo, svibnja kraljice”, a organizira je Društvo prijatelja starina Ižip, iz Topolja. Osnovni ciljevi manifestacije jesu poticanje na njegovanje, čuvanje od zaborava i popularizaciju crkvenog pučkog pjevanja, te afirmacija jedinstvenog prostora crkve sv. Petra i Pavla koju je, 1772. godine, na dunavskom rukavcu, dao podignuti princ Eugen Savojski kao znak zahvalnosti Bogu za pobjedu nad Turcima. Crkva sv. Petra i Pavla spomenik je kulture I. kategorije, a po osebujnosti arhitektonskog oblikovanja ubraja se među najznačajnije barokne sakralne građevine u Hrvatskoj. Kada smo već kod princa Savojskog, legenda kaže kako mu se u ovom kraju jako svidjelo. Posebno su mu srcu prirasle – Šokice! Imao je čovjek ukusa, mora se priznati.I.Geto

 

Previous Post
«
Website Apps