Nekada je služila za zbjegove pred turskim osvajačima, a sada “spas” u njoj traže brojni vikendaši, izletnici, podrumari, vinogradari, ljubitelji prirode, izviđači…

Riječ je o Baranjskoj planini, Banskoj kosi, Belomanastirskoj gredi, Monoštorskoj gredi ili kako je sve ne zovu, uzvisini usred ravne Baranje čijoj bi se “visini” nasmijao svaki stanovnik brdovitih krajeva, a posebice planinari. Stoga je u publikacijama često spominju i kao pitoma planina, čiji je najviši vrh Kamenjak, prema nekima visok 243 metra, prema nekima dva, a po nekima i sedam metara viši. Ostali su “vrhovi” Krvašnina, Gradac, Lisac, Trojnaš… Baranjska planina pruža se u smjeru sjeveroistok-jugozapad, između Belog Manastira i Batine, duga je 21 kilometar, a široka tri kilometra. Padine su, tvrde u Wikipediji, prema jugoistoku blage, a znatno strmije prema Karašici, na sjeverozapadu.Po tektonskoj strukturi asimetričan je horst, a na debelim naslagama lesa intenzivno je razvijeno poljodjelstvo i vinogradarstvo. To su “skužili” još stari Rimljani, na čelu s carem Probom, koji je u Baranju donio prvi trs vinove loze, pa su je zbog zlatnih kapljica proizvedenih od grožđa baranjskog vinogorja nazvali Zlatno brdo. Doduše, tada su je zvali Mons aureus, a Mađari su je poslije “prekrstili” u Bani hegyseg, Vorosmarti hegyseg…

Nekada je na rubu planine bila granična rimska utvrda, Ad militare, budući da je uzvisina iznad Batine među rijetkim područjima između Budimpešte i Crnog mora s kojega se odlično mogao kontrolirati Dunav. A da je na njoj bilo ‘živo’ još davno prije Rimljana, dokazali su arheolozi, koji su u neposrednoj blizini Batine otkrili grobove s prijelaza između brončanog i željeznog doba. Otkriće koje datira iz sedmog stoljeća prije Krista senzacionalno pokazuje kako su na ovo područje stizali ljudi iz raznih krajeva. Budući da otkrića datiraju od prije zapisa grčkih povjesničara, govori se o takozvanoj Daljskoj grupi ljudi.

To je prava Troja na Dunavu – isticali su arheolozi, u polušali dodajući kako bi se moglo govoriti čak i o nalasku tajkunske metropole željeznog doba. Vrlo blizu tog mjesta nalazi se monumentalni Augustinčićev Spomenik pobjedi, koji se ponosno uzdiže iznad Dunava, na samom početku planine, iznad litice kod koje se odvijala jedna od najvećih i najkrvavijih završih operacija Drugog svjetskog rata. Otamo puca veličanstven pogled na isto tako ravnu Bačku, a za lijepog se vremena vide Sombor i Bački Bezdan, nekada među Baranjcima vrlo popularna bezdanska čarda, ali i “hrvatska zemlja” usred Bačke. U Kenđiji.

MIRIS TRAVE I ČOBANCA

Želi li se netko, pak, za trenutak prisjetiti nastave povijesti iz nekadašnjih programa osnovne ili srednje škole, može posjetiti tamošnji muzej Batinskoj bitci ili uživati u djelima nastalim na ranijim sazivima Baranjske umjetničke kolonije. Za sada, nažalost, osvježenje na spomeničkom kompleksu nije moguće, osim u vlastitoj režiji iz (pune) boce koju je potrebno ponijeti sa sobom. No, iz Općine Draž obećavaju da će “nepravda brzo biti ispravljena”, te da će nekadašnji restoran ponovno otvoriti svoja vrata.

Međutim, žeđ se vrlo brzo može ugasiti nekoliko kilometara dalje, u nekom od “bezbroj” surduka sa starim vinskim podrumima ili gatorima. U Suzi i Zmajevcu, primjerice. Upravo surduci pokazuju dio baranjske mističnosti i bajkovitosti. Kako i ne bi kada se u njima čuvaju vjekovne tajne ovdašnjih vinara i vinogradara. Rado će ih (ne baš sve) podijeliti s gostima, koji se, često, kući vraćaju poprilično ”mistični” i ”bajkoviti”. No, bez glavobolje, što poznavateljima vinskih tajni mnogo govori o kvaliteti vina.

DOĆI I VIDJETI

Na putu prema surducima može se štošta vidjeti. Od najnovijih superluksuznih vikendica, preko nekada “ponosnih” gazdinskih kuća ili minijaturnih voćnjaka i vinograda. Miris bagrema, svježe pokošene trave i uživanje u proljetnom ili ljetnom suncu, nešto je što se ne može opisati, a u sve se to nekada umiješa i miris pokojeg fiša, čobanca ili delicija u “tanjurači”, koje baranjski vinari pripremaju gostima. A u podrumima – hoćeš graševinu, sauvignon, pinot ili nešto četvrto, nema problema. Gostova želja – podrumaru je zapovijed.

Krenimo dalje, prema Kamencu, putem koji vodi kroz nepregledne vinograde. Ispred se pruža veličanstvena slika – najviša baranjska građevina, televizijski odašiljač na Banovom brdu. U njegovu je podnožju još jedan baranjski biser, beljska Vila, svojevrstan restoran zatvorenog tipa. S njegove terase vidi se cijela Baranja, pa neki “zlobnici” kažu kako se gazda Agrokora, Ivica Todorić, Belje odlučio kupiti tek nakon što je boravio na spomenutom mjestu. Usred brda ponosito se uzdiže nova beljska vinarija, a nešto dalje, usred vinograda, Vidikovac, gdje često borave “prinčevi” hrvatskog Podunavlja. U bocama. Beljskim, dakako.

S druge strane planine nastanjeni su baranjski podunavski Šokci, čije su brojne uspomene vezane upravo uz Baranjsku planinu. Ne mogu, primjerice, zamisliti neku feštu bez odlaska u ‘brdo’. Biti, na primjer, u siječnju u Baranji, a ne posjetiti vincešku kod ovdašnjih Šokaca, pravi je grijeh.

Idemo dalje, prema Popovcu, iznad kojeg je stari rudnik i velika pećina kroz koju je potpisnik ovih redaka – plovio čamcem u potrazi za šišmišima. Nekada se tamo eksploatirao bazalt. O tome nam je pričao Dražen Kapeter, čiji je pradjed Mavro, podrijetlom iz Mohača, bio vlasnik tog bazaltnog rudnika. Rudnik je nacionaliziran, a premda Kapeter posjeduje čitav niz dokaza kako je rudnik njegova djedovina, i nadalje muku muči s povratom imovine.

U planini kod Popovca je i svetište Marije Lurdske, koja se ukazala jednoj “friško” udanoj djevojci čiji je suprug ratovao na nekoj od bojišnica tijekom Prvog svjetskog rata. Riječ je, zapravo, o jedinom baranjskom marijanskom svetištu, koje svake Velike Gospe mimohode brojni Baranjci.

U posljednje vrijeme, zahvaljujući pretpristupnim EU fondovima i Osječko-baranjskoj županiji, diljem Baranjske planine grade se vinske ceste, koje za cilj imaju turističku ponudu podići na još višu razinu. U bliskoj budućnosti zaživjet će još jedan veliki projekt vezan uz Baranjsku planinu – Turski put, koji će spojiti Beli Manastir i Batinu. Dakako, kroz planinu.

Stotinjak redaka malo je da se napiše što sve Baranjska planina pruža i kakve priče priča. Oni koji je jednom posjete, tamo se uvijek vraćaju, pa nije ni čudo da su se u nju zaljubili i brojni poznati gospodarstvenici, poduzetnici, političari i smrtnici. Što čekate, put pod noge i pravac Baranjska planina, Banska kosa, Belomanastirska greda, Monoštorska greda, Mons aureus ili kako je sve ne zovu…

Ivica GETTO
Website Apps