U Baranji je, kažu, svako godišnje doba lijepo na svoj način, ali jesen je, složit će se mnogi, možda i najljepša. U svojim promišljanjima o Baranji poznati baranjski pisac Mirko Hunjadi, pišući o baranjskoj jeseni, rekao je kako je to trenutak kad, između ostaloga, “poteče mladi nektar s probuđenih vinograda, na bajkovitim brežuljcima”.
Imao je pravo. Što se jeseni tiče. A svemu treba dodati i boje. Jesenske baranjske boje ono je što vrijedi vidjeti. I više od tisućljeća prije Hunjadija, slično se razmišljalo. Još je rimski car Prob “lajkao” jedinu baranjsku uzvisinu u koju je donio prve trsove i ushićeno je nazvao Mons aureus – Zlatno brdo. Dodajmo cijeloj priči kako je baranjska jesen i vrijeme kada se obavljaju najljepši poljoprivredni i vinogradarski poslovi, te vrijeme kada se diljem regije između Dunava, Drave i granice s Mađarskom održavaju različite fešte, odnosno gastroturističke manifestacije koje, u pravilu, privlače sve veći broj ljudi.
Povest ćemo vas kroz neke od njih, već održane, ali i pokušati nagovoriti da posjetite one predstojeće. A ima ih poprilično. Krenimo, primjerice, od pudarine, starog običaja koji već godinama uprizoruju i od zaborava otimaju članovi Udruge vinara i vinogradara – Martinovo brdo iz Gajića. Dobro, stari običaj obuhvaća i dio ljeta, ali onog kasnog, a odnosi se na vrijeme od prije 100 i više godina, kada su mlade djevojke – pudarice, u dobi između 9 i 14 godina, uoči berbe grožđa dolazile upravo u gajićke podrume i gatore te cikom, pjesmom i podvikivanjem tjerale čvorke koji su napadali vinograde. Tom su prigodom šivale odjeću koja je, onim najstarijima, već na jesen bila potrebna za udaju. Kako bi bile spremne za brak, učile su i kuhati pa je među mladim pudaricama bilo i starijih žena koje su ih podučavale kulinarskim tajnama.
I ove godine na gajićkoj vinskoj destinaciji, Martinovom brdu, bilo je kao prije 100 godina. Zvonili su, doduše, mobiteli i zujale kamere, ali gajićke su snaše, poput njihovih baka i prabaka, podvikivale, cičile i pjevale, šivale te krajičkom oka promatrale momke, potencijalne ženike. Brdom se širio miris šokačkih delicija, a oni gladniji na svoje su došli već u ranim jutarnjim satima, budući da je goste dočekao pravi pravcati šokački doručak.
– Imamo makar-šta, kuvanih jaja, švargle, krvavice, kulena, masnog kruha i tako to – pravdali su se domaćini, pokazujući i na zlatni sadržaj bačvi iz gatora, “zaostao” još od prošle godine.
Gostiju, znanih i neznanih, bilo je mnogo, a neki su stigli čak iz Konavala i sa sobom donijeli masline, vina, ribljih delicija te – pršut. Cijeli. Pravi. Lijepo je bilo u Gajiću, a, tvrdi Janja Čeliković, predsjednica udruge, tako će biti i nagodinu.
Po najljepšem godišnjem dobu nazvana je i jedna cijela baranjska manifestacija. Ona u Belom Manastiru. Već godinama, krajem ljeta i početkom jeseni, TZ Baranje u suradnji s gradom, organizira Jesen u Baranji. Tako je bilo i ove godine. Sve je počelo likovnom kolonijom na “isturenom punktu”, u Petlovcu, a nastavljeno na belomanastirskom sajmištu Vašarište, konjičkom priredbom u organizaciji Konjičke udruge Baranja iz belomanastirskog prigradskog naselja Branjin Vrh. Ni dosadna kiša nije spriječila dolazak članova 20-ak konjogojskih udruga, među kojima čak i one iz Varaždina. Brojni su posjetitelji uživali u smotri svatovskih zaprega, promatrali konjičke “utakmice”, kako onu u vožnji čunjeva u preciznosti, tako i one u tekličkom jahanju i preciznosti prepreka. Tom je prigodom održana i prva, povijesna Baranjska alka.
– Sinjani se, vjerujem, neće ljutiti što smo im “ukrali” dio, ali samo mali dio njihove priče – kroz smijeh priča Ivan Gajšek, predsjednik “brnjevarskih konjanika”, pokazujući drvenu alku, podijeljenu na isti broj polja kao i ona sinjska, te drveno, ručno izrađeno koplje. I stazu su, dodaje, malo skratili, ali su pobjednika proglasili po uzoru na Sinjane, dakle onoga koji je pogodio “u sridu”.
Istoga su dana, osim najljepše zaprege, proglašeni i najljepši jahač, odnosno najljepša jahačica. Belomanastirski kuloari još uvijek rezimiraju prošlotjednu fišijadu – Otvoreno prvenstvo u kuhanju ribljeg paprikaša. Svojevremeno se na belomanastirsku fišijadu prijavljivalo i po 100 kuhara, ali je recesija učinila svoje pa ih je u petak bilo 56. Taman za pravu malu feštu, koja se produžila do sitnih sati.
Upravo konjske zaprege, konjanici i fišijade u posljednje su vrijeme postali sastavni dio većine jesenskih (ali i ostalih) baranjskih manifestacija. Fišijade, primjerice. Ako je istinita tvrdnja da se najbolji riblji paprikaš kuha između mađarske Baje i vojvođanskog Apatina, ne treba dvojiti kako je pobijediti na nekoj baranjskoj fišijadi pravi pravcati – prestiž. “Ukomponirati” svježeg šarana s isto tako svježom baranjskom crvenom paprikom, soli, lukom i vinom, ne može baš svatko. Stoga su i neke baranjske lokacije odredišta brojnih lovaca na dobru klopu, posebice onu riblju. Prošli su, nažalost, Ribarski dani u Kopačevu, pa onima koji nisu došli – može biti žao. Pripremili su organizatori 2000 kilograma ribe, dakako najviše za potrebe ribljeg paprikaša, ali i fašira, pržene štuke i njegovog veličanstva – šarana u rašljama. Mnogi su došli obogatiti smočnice svježom paprikom, ali ako to nisu učinili, nije problem. Mogu doći u Lug, na tradicionalni Paprika fest. Opet će ovo živopisno baranjsko mjesto biti u znaku – paprike. Crvene, svježe mljevene, ljute i slatke. Budući da se gotovo svako drugo luško domaćinstvo bavi njezinom proizvodnjom, manifestacija Paprika fest, koja se održava u povodu Dana sela, pravo je mjesto za pobliže upoznavanje s tamošnjim “crvenim zlatom”.
– Dan sela obilježavamo već desetljećima, a posljednjih godina u proslavu smo “uklopili” i manifestaciju koju smo nazvali Paprika fest. Osnovni razlog je upravo taj što se većina nas bavi proizvodnjom začinske paprike, mnogima od njih ona je i osnovni izvor prihoda, a veći proizvođači proizvode i po dvije tone mljevene paprike – ističu Lužani.
Prošle godine komisija je ocjenjivala po 10 uzoraka slatke i ljute paprike, a kako je rekao predsjednik komisije Atila Tumbas, iz vojvođanske Kupusine, pobjednika su odlučile nijanse. Pozornost su obraćali na okus, finoću mljevenja, boju i miris. Tumbas, inače, godišnje proizvede više i do deset tona mljevene paprike, što dokazuje da je “pravdu krojio” dobar sudac. U sklopu Paprika festa i ove će godine Lužani organizirati, a što drugo, nego veliku fišijadu, na koju su svi pozvani. Kada je riječ o ovom selu i luškoj paprici, valja podsjetiti za drevnu legendu koja kaže kako je sredinom XVI. stoljeljeća u Lug stigao poznati reformator te započeo s osnivanjem reformatorskih općina. Turci, pod čijom je opsadom Lug tada bio, nisu blagonaklono gledali na razvoj događaja pa su ga zarobili. Budući da Lužani nisu imali novca kojim bi platili njegovu slobodu, Turcima su ponudili 100 kilograma mljevene paprike, što su ovi objeručke prihvatili i zarobljenika – oslobodili. Toliko o paprici čija se cijena, inače, kreće od 120 do 150 kuna za kilogram. Malo ili mnogo – prosudite sami!
Već danas, u subotu, u Zmajevcu se održava u Hrvatskoj jedinstveni Vinski maraton. Originalnost ovog događaja odavno su shvatili i brojni “maratonci”, koji već godinama stižu iz raznih dijelova Hrvatske i Europe, a autobusi iz Splita, Zagreba, Mađarske…, potvrda su kako je zmajevački vinski maraton odavno izišao iz regionalih okvira. Cilj “vinskih maratonaca” uvijek je isti – u roku od tri sata obići 20-ak vinskih postaja (podruma), probati po decilitar vina, pogoditi koje je i ocijeniti interijer podruma, odnosno ljubaznost domaćina. Dakako da je samo rijetkima (bio) cilj pobijediti. Velika većina maratonaca dolazi naprosto uživati u lijepom sunčanom jesenskom danu. Na rastanku se, inače, pozdravljava s – vidimo se iduće godine!
Teško je riječima opisati sve baranjske jesenske ljepote. Proveli smo vas samo kroz djelić onoga što Baranja nudi, a nudi mnogo. Od prirodnih ljepota do ljubaznih domaćina, vlasnika smještajnih kapaciteta, restorana i podruma koji su, sigurno je, već pripremili neko jesensko iznenađenje…
Piše: Ivica GETTO