Potaknuta masovnim odlaskom mladih iz domovine u zemlje blažene Europske Unije htjela bih iznijeti svoje mišljenje o svemu što se događa. Kao mlada osoba, žena, sada i majka u najboljim godinama svoga života sa nekom diplomom, kažem nekom jer još uvijek ne znam hoće li mi pomoći što sam se školovala dodatne tri godine na Sveučilištu.
U današnje doba masovnih medija teško je biti najbolji. Ali, moramo priznati Internet je postao mač sa dvije oštrice. Da uz besplatni, bežični, ograničeni i kakav god još postoji Internet otvorile su nam se mogućnosti da stvarno možemo sve naučiti. Osim naravno nekih temeljnih ljudskih osobina, ali to danas više nije ni bitno. Imamo priliku uz samo par klikova mišem otvoriti svo znanje svijeta. Ako samo malo razumijemo engleski jezik možemo uz online tečajeve odabrati koju god želimo kategoriju, od fizike do filozofije i Platona. Slušati profesore koji drže predavanja svojim studentima i to potpuno besplatno. Čak imate i testove koji su zamijenili radne bilježnice koje smo svi ispunjavali u osnovnim školama da bi provjerili i utvrdili naučeno. Za onoga tko ima volje i želje naučiti nešto o Darwinu ili početi gledati meksičke sapunice bez prijevoda sva su vrata otvorena. Danas se barem ne možeš izvući na ono. Ja to ne znam, nigdje ne piše. A druga strana oštrice se najlakše može prikazati u novinarstvu. Nikada do sada nije bilo lakše ukrasti, tj. preurediti tuđi rad i potpisati ga kao svoj. Toliko teksta, toliko autora, tema da više nisi siguran ni sam je li to tvoje ili je to već netko drugi napisao prije tebe a da ti to ni ne znaš. Provjerena informacija je prava informacija, tako nas uče. Ubaciš malo teksta sa društvenih mreža, malo pomogne wikipedia, malo susjeda i evo senzacije.
I zbog čega onda to naše školstvo, mi već u prvom razredu osnovne škole učimo strani jezik, kada malo narastemo već stiže i drugi. Znam da ništa ne znam, ili kako bi moj razrednik rekao: Što više učiš, to si gluplji, jer vidiš koliko stvari još ne znaš.
Sve je to nekako površno, nitko ne pita đake zanima li njega od čega je sastavljena perilica rublja ili kako se crta sa vodenim bojama. Kada djeca kažu da ih ne zanima, odmah ih svrstavamo u neradnike i ljenčine koje bi samo radile ono što oni vole. U drugim zemljama opet čuvene EU to je riješeno na drugi način. Oni prate djecu od najranijih dana, u vrtiću ili u školama. Gledaju u čemu su najbolji, što najviše vole raditi i kasnije ih tijekom školovanja usmjeravaju u tom području. Naravno, ne mogu reći i da je sve beskorisno što mi učimo, normalno je i trebaju djeca znati tko je bio prvi hrvatski kralj, tko je Ivana Brlić Mažuranić i takve stvari. Ali možda bi morali djeci pružiti više slobode, više izbora da oni kažu što ih uistinu zanima pa bi onda bili i bolji i uspješniji u tome što rade, jer kako se kaže. Zadovoljan radnik je dobar radnik. Naša srednja škola, u kojoj najmanje ima petnaest predmeta, od hrvatskog jezika do psihologije ili logike. Trpanje, štrebanje na pamet nikome neće pomoći u životu. Bila bih najsretnija kada bi naše škole uvele više praktičnog rada, stvari koje će im stvarno koristiti u životu. Kamo sreće pa da sam bila pametnija i upisala trogodišnju školu. Ali neće odlikašica upisati neko bezvezno zanimanje. Bolje upisati za upravnog referenta, učiti slijepo tipkanje i radno pravo od kojega se ne sjećam niti prve napisane definicije. A to zanimanje je već sada polako zamijenjeno sa mehaničkim strojem, točnije računalom. Da ne pričam o tečajevima koji traju 3-6 mjeseci i smatraju se isto kao tvoja četverogodišnja škola. Eh, da. Toliko muke ni za što! Ako imaš novaca, plati i sve ćemo se dogovoriti!
Možda da smo svi tako razmišljali i djelovali bi nam bilo lijepše i u našoj Hrvatskoj koja ima toliko potencijala i mogućnosti. I ne, nije istina da se samo preko veza može upasti u neku firmu. Istina, pomognu, daleko od toga. Ali, ima i ljudi koji još uvijek cijene tvoje znanje, tvoj rad, neko prijašnje iskustvo. Smatram da se svaki trud isplati, da treba vježbati, volontirati na sve strane, provesti neko vrijeme sa ljudima koji su voljni naučiti te pravom poslu i rezultati će se vidjeti. Žao mi je samo što je moralo doći do ovoga da su naše mlade snage, pametni i školovani ljudi prisiljeni otići u neki strani svijet, jedan glazbenik bi rekao nekako tuđ da bi imali za svoje potrebe, za neki dostojan život. Nikada nisam mislila da će doći do ovoga, ali eto. I prije su ljudi odlazili, svatko ima tetku iz Njemačke ili Austrije ali danas to više nije samo tetka, to je najbolja prijateljica iz osnovne škole, vjenčani kum, bratić…Mislim da bi se prije trebali zapitati što smo to dopustili da se dogodi, kako tako lakog srca možemo pustiti nepravdi da pobijedi nego što se brinemo koliko je eksponiran mali princ Aleksandar od poznate nam Sevke, koliko Jelena Rozga ima kruna i titula (žena, majka, kraljica i opet kraljica) ili koliko je Monica Bellucci potrošila na Jadranskoj rivi i hoće li se opet vratiti i ostaviti koji dolar.
Slika preuzeta sa stranice
dnevnik.hr
A. Munk/baranja.hr