Proteklih petnaest mjeseci bilo je najljepše razdoblje u mom životu. Kada sam saznala da ću postati majka nisam imala pojma što to točno znači – naravno da nisam, nije isto slušati priče i doživjeti to na svojoj koži. Slušajući druge majke kako pričaju o svojoj djeci mislila sam da se preseravaju, moš mislit da se nekoga toliko može voljeti i samo o njemu razmišljati. Kao da ti tako malo derište može okupirati misli zauvijek. Upravo se to i meni dogodilo. Dobro, ne razmišljam samo o njoj ali nekako se događa da sve što radim – radim samo da bi njoj bilo bolje i lakše. Ne razmišljam više o sebi kao individui, više pazim na sebe, promijenila sam neke svoje navike jer eto, tako ću biti sigurnija i biti ću tu kada me bude trebala. Zanimljivo je to što te nešto takvo malo i slinavo kao što je beba nauči više nego bilo koji profesor doktor znanosti. Toliko stvari o sebi nisam znala, da sam znala prije možda bih neke stvari drugačije napravila, bila pametnija i odlučnija.
Sama pomisao na to da ću biti odgovorna za živo biće, da će se svaki moj korak, riječ ili djelo gledati sa svih strana plašila me. I sada me još uvijek plaši. Jer, nažalost – još sam uvijek samo čovjek koji nema sposobnost misliti o baš svakoj radnji, kako će se odraziti na dijete. Hoće li čuti moju psovku; ponoviti moj pokret, gestikulaciju ili mimiku moga lica?
No, još je zanimljivija činjenica što je dovoljno samo jednom pokazati da bi ona naučila i primjenila. Da sam barem ja bila svjesnija u toj dobi, samo bih čitala i čitala, ne bih skakala cijele dane po ulici igrajući se ćorave babe ili koje su već igre bile moderne. Ona tako nesvjesno mijenja jednu svjesnu osobu u neku drugu osobu, postala sam žena kojoj više nije najbitnije ići na trening, opeglati kosu ili izaći van sa prijateljicama. Pretvorila sam se u odraslog čovjeka koji funkcionira sa samo dva sata sna. Sve se to zaboravi kada se tvoje dijete probudi i nasmije se. Znam, zvuči otrcano, ali tako je. Kada mi moja kćer kaže tata, ja više nisam ni profesor, ni doktor. Ni poznati medijski stručnjak ili učenjak. Ja sam samo njen tata – kaže jedan mudar profesor. Oni ne znaju tko si ti bio prije njih, ne znaju jesi li bio dobar ili loš, s koliko si prolazio u školi, kakav si bio kao mali, jesu li te kolege s posla voljeli ili ne, oni nas vide kao nekoga svoga, tko se brine za njih, tko im je sva životna radost. Najiskrenija ljubav je upravo ta, djeca ne znaju zapravo ništa o tebi. Znaju samo da si ti onaj koji je s njima stalno, koji ih hrani i oblači. Koji ponekad i vikne na njih. To su jedine osobe na svijetu koje te vole samo zbog tebe. Ne zbog tvojih pločica ili kvadricepsa, ne zbog tvog auta ili statusa u društvu. Vole te jer si ti mama ili tata. Svaki put kada ju vidim sjetim se toga. I naravno, uvijek i zauvijek ću reći da su djeca odraz svojih roditelja. Ti si taj koji ju uči ili ne uči, koji provodi s njom vrijeme, priča joj Crvenkapicu ili ako si sretnica kao ja sam izmisli Mikija, Miu i Švrću. To mi je bila omiljena basna, naš tata je učinio da se osjećamo posebno. Potrudio se oko svojih cura. Mislim da su te neke obične stvari jako važne.
Nadam se da ću i ja uspjeti biti barem upola dobra kao moji roditelji. Kada se samo sjetim koliko smo puta morale sjesti s njima i pričati, a najradije bih da me ošamari da im ne moram sve reći kako je i što se dogodilo. Slušati stalno jedno te iste mudre misli bilo je nešto najgore u teenagerskoj dobi. Najjednostavnija rješenja su uvijek najbolja. Tako je bilo kod nas. I sada kada se napokon mogu odmoriti od nas, oni se žale kako smo ih kao ostavili, oni ne znaju što će. Njihov hobi smo uvijek bili mi, društvene igre i one opasne kao kartanje – subota, nedjelja, kad god nam se ukazala prilika. Istina, nismo ni mi uvijek bili najbolja djeca na svijetu ali sve što smo skrivile oni su znali.
Nikada nismo razumjeli kada su nam prijatelji znali reći pa nisam se javila mami, nju ne zanima gdje sam ja. Umorna je pa se ne može družiti sa mnom. Kako misliš poljubiš mamu i tatu svaki put kada ideš u školu… tata ti zna da si se jučer napila i nije ti ništa rekao? Dobila si jedan i reći ćeš starcima? Tvoji mama i tata znaju da imaš dečka… Mi smo tako naučene, tražili su od nas najtežu stvar na svijetu, istinu. I kada smo probali smuljati uvijek bi znali, znaju pokrete lica, vide uznemirenost, ma kakav poligraf! Kada te roditelji poznaju nitko te ne može spasiti, osim iskrenosti – pa onda slijede posljedice ili sankcije.
Znam da ću neke stvari drugačije napraviti, ne ću ponavljati njihove greškice, ali im se mogu zahvaliti na svemu što su me naučili, što su mi pokazali i pružili. Toliko ljubavi, razumijevanja i povjerenja ne dobije svako dijete, nažalost. Ali isto tako proveli smo sate na stolici raspravljajući o nekim stvarima koje su se činile nevažne i monotone.
Djeca su zakon, donesu puno toga lijepog u svačiji život. Kada se samo sjetim kako jedna beba djeluje na ljude oko nas, sretna sam što sam dobila priliku uljepšati nekome život, prije svega dobila sam bijelo zlato (žuto ne volim) za vijeke vjekova.
A. Munk/baranja.hr