Tamarin otac Noubar bio je suprug osječke glazbene legende Olgice Miler
S posebnim poštovanjem, ali i zabrinutošću vijesti o imigrantima iz Sirije prati 44-godišnjTamarin otac Noubar, rođeni Sirijac, bio je suprug osječke glazbene legende Olgice Miler (svi je pamte po izvsrnoj izvedbi pjesme Moj Osijek, nap.a.), kojeg je ona upoznala u Damasku još kao djevojka i potom ondje ostala. U braku su dobili Tamaru, a sedam godina nakon njezina rođenja preselili su se u Osijek.
– Došli smo u Osijek 1976. godine, kada je u Siriji bio sličan građanski rat kao danas. Čim smo se vratili, majka se razboljela i ja danas tvrdim da je umrla od tuge za Sirijom. I osobno obožavam tu zemlju, Damask je prekrasan grad s predivnim ljudima i običajima pa jedva čekam da sve ovo završi, da opet odem tamo – ispričala nam je Tamara Seropian, inače referentica na osječkom Medicinskom fakultetu. Dodaje da je prestala ići u Siriju samo zato što je ondje inače putovala s djecom.
– Nikad se ne zna hoće li se i kad zatvoriti granica, stoga strpljivo čekam okončanje situacije u Siriji, nakon čega ću sa zadovoljstvom spakirati kovčege i uputiti se u Damask – kaže Tamara.
Do tada čeka vijesti o imigrantima kojima bi, da može, i u ovom trenutku pomogla bez razmišljanja, to više što joj je poznato da su i Hrvati prošli sličnu kalvariju 1991. godine. Štoviše, kaže da se i njezini prijatelji interesiraju kako mogu pomoći, neki su od njih spremni ustupiti izbjeglicama iz Sirije i svoje stanove koje ne koriste.
– Raspituju se, misleći da ja više znam jer sam napola Sirijka, no ni meni nije jasno kako bi se u ovom trenutku pomoglo. Općenito smatram da naša država nije u situaciji da bi pomogla, kao ni Srbija i Makedonija, ali vidjet ćemo što će biti. Pomogla bih svakome, a kamoli narodu za kojeg sam emocionalno vezana i kojeg smatram svojim – zaključuje Tamara, rekavši da je u Damasku, kako joj pojašnjava brat, trenutačno situacija potpuno mirna. Čim se stvore uvjeti za odlazak u Siriju, ova će Osječanka u pratnji obitelji ponovno obići ponovno svoj rodni grad, no ne namjerava trajno ostati.
– Kad bih mogla urediti svoj život tako da sam pola godine ovdje, a pola u Siriji, bilo bi to odlično. Naravno, to nije moguće i stoga još više cijenim mogućnost kada mogu otići tamo, zagrliti brata, uživati u ljepotama Damaska i potom se vratiti u moj voljeni Osijek – kaže Tamara Saropian.