Moram priznati da me reakcija naših ljudi u zadnjih desetak dana nije iznenadila. Svi znamo koliko državljani Hrvatske mogu biti humani i dobroćudni. Srce nam se kida na slike jadne dječice koja plaču, još je gore vidjeti dječaka od deset godina kako zamišljeno hoda koji je donekle svjestan situacije u kojoj se našao ni kriv ni dužan. Mediji su isto odigrali veliku ulogu u svemu tome, zlatno pravilo novinarstva – igraj na kartu djece. Djeca sve prodaju. Većina ljudi ne može gledati ta mala, neiskvarena i nevina bića kako pate. Ali ovim putem bih željela reći kako sam ponosna na zemlju u kojoj živim. Pokazali smo da suosjećamo sa ljudima koji su u nevolji, napokon nije bila bitna različita vjera, kultura i boja kože. Ljudi su prepoznali nevolju, nisu ih smatrali prijetnjom, nisu se bojali da će ih napasti, prešli su preko predrasuda svih vrsta. Gledali su na ljude na jedini pravedan način. Darovali su dio sebe – prije svega svoje vrijeme i pažnju. Učnili su velike stvari kako bi se najugroženiji osjećali malo bolje u našoj domovini, iako su rekli da im pomoć nije potrebna, ljudi su svejedno kuhali čajeve, pripremali hranu, dijelili voće, vodu, higijenske potrepštine. Nažalost, našli su se u sličnoj situaciji i prepoznali su sebe u tim ljudima.

Kao što svako pravilo ima svoj iznimku, tako je bilo i ovdje. Nisu svi prepoznali njihov strah, patnju i umor. Svakakvih komentara se moglo pročitati, puno mržnje, straha prema ljudima koji su pobjegli od rata i smrti.

Jedan od statusa objavljen na društvenoj mreži bio je i ovaj:

Ono kad staneš na cestu kako bi podijelio realno žednim i umornim ljudima vode, pored tebe stane čovjek u kombiju i ljutito upita – Šta, ne žele platit?? NE ŽELE PLATIT??? Wtf? Izbjeglice nam sad odjednom ne smetaju, čim smo skužili da imaju novaca i možemo izvući korist od njih!

No, nismo svi isti, svatko ima pravo na svoje mišljenje i stavove. Opet je bilo dobrih ljudi koji su prepoznali kriznu situaciju i pomogli koliko su mogli.

Mogu reći da smo mi Hrvati čudna nacija. Kada treba pomoći, prikupiti novce – prvi smo. Ali kada se treba izboriti za bolje sutra, za bolju budućnost djece u vlastitoj državi, e tu smo već malo slabiji. Prihvaćamo stvari kakve jesu, a šta ja tu mogu napravit, tko će mene slušati? Da, istina. Jedan čovjek rijetko kada uspije protiv mase, no masa protiv pojedinaca može puno toga korisnog napraviti. Žalimo se na šefove, profesore, prijatelje iz razreda koji nas maltretiraju, na tete u vrtiću koje ne gledaju samo našu djecu, zapravo sa malo stvari smo mi zadovoljni. Takva sam prva ja, trpiti ću, otići ću na kavu sa prijateljicom i njoj se izjadati ali dok god stvari ne postanu ozbiljne neću poduzeti ništa ozbiljno da bi neke stvari promijenila. Kada su u pitanju naša djeca – to je druga priča. Njih stalno pokušavamo promijeniti, uči matematiku, od likovnog nećeš imati ništa, nemoj ići na umjetničku akademiju, nemoj u profesore, budi arhitekt? Najlakše nam je valjda mijenati bližnje oko sebe i ne mislimo kako će to utjecati na njih, na njihove buduće stavove.

Definitivno su mi najbolji ljudi koji se prave da se ne bi ponašali – kada bi mogli, kao velike face. Oni nikada ne bi zaposlili prijatelja, brata ili strinu preko veze. Da, dopustili bi da im obitelj gladuje, a znaju da im mogu pomoći, ali princip je jači. Kada bih imala tu mogućnost pomoći svojim najbližima uvijek bih im pomogla, naravno ne govorim da bih izmišljala radno mjesto da zaposlim sestru pedagoga u televizijskoj kući npr. Ljudi su takvi da se bore za sebe, smatram da je dužnost svakog čovjeka pomoći bilo kada i bilo gdje. Isto tako, neki ljudi moraju zaslužiti tvoju ruku i poštovanje, povjerenje i ljubav. To su nadam se još uvijek neke bitne karakteristike svakog odnosa.

Da se vratim na onu famoznu, tko će mene slušati…. I dječja pjesmica ide kad se male ruke slože, sve se može! Ako mogu djeca učiniti nešto veliko, odrasli ne smiju imati isprike. I pomoć za izbjeglice je netko morao pokrenuti, jedan čovjek u Osijeku, druga teta u Rijeci, treća baka u Splitu i evo ga. Kada je nešto dovoljno vrijedno naše pažnje, misli i vremena sve ostalo se događa samo od sebe. Vidimo da je naš susjed darovao nešto osobno i vlastito nepoznatom čovjeku, pa onda mogu i ja. Imam i ja nešto takvo u ormaru. Tako se i događaju dobra djela, stvaraju legende koje se pamte duže nego jedan premijer ili predsjednica države. Obični ljudi su Hrvatska, a ne oni koji dođu i odu.

Samuel Becket: “Najveći posao čovjeka sastoji se u tome da zna što sve mora napraviti kako bi bio čovjek.”

A.Munk/baranja.hr

 

 

Website Apps