Kada gledam svoju i malo stariju generaciju shvaćam da se nešto čudno događa. Kada bi mi netko rekao da će ovakvo nešto biti, ne bih vjerovala. Mi koji držimo svu snagu svijeta u rukama, brzo se mirimo sa činjenicom da za nas nema posla, da se ljudi zapošljavaju preko veze; da moramo izaći iz zemlje kako bi si osigurali budućnost. U ovo predizborno vrijeme nude nam tisuću eura za jedno dijete. Ne znam shvaća li taj politički kandidat da to nije ništa, kao prvo nerealno je jer nema novaca za takvo što, a kao drugo to nisu nikakvi novci s kojim bi mlada obitelj mogla početi. Radije da je ponudio stan ili kuću, zaposlio to dvoje ljudi – pa neka onda oni otplaćuju stan ili kuću koju su dobili u najam. Smatram da bi se onda ljudi možda i ranije odlučili napustiti obiteljsko gnijezdo i započeti svoje vlastite živote. Uvijek to gledam iz vlastitog primjera. Mi smo imali sreće pa su nam se sve kockice posložile, moramo priznati da ne bi uspjeli bez obiteljske pomoći, ali isto tako sami smo se potrudili da si neke stvari omogućimo, borimo se svaki dan za svoje dijete. Jednom se mora krenuti, presjeći nešto u sebi i reći ja to mogu. Nedavno sam slušala predavanje jednog sveučilišnog profesora koji nam je na vrlo direktan način rekao da se izborimo za sebe, da ne sjedimo i gledamo kako život prolazi bez nas. Rekao nam je samo jedna jedno: što mislite, što bi napravio mladi Španjolac kada bi saznao da za njega nema posla? Mi smo se pravili da ne znamo čemu govori, no zapravo smo svi znali na što cilja. Što bi mladić ili djevojka kod nas napravio/la? Jedan kolega je cinično viknuo – Pa učlanit će se u političku stranku.
Kao studentica medijske kulture možda sam malo i naivna, smatram da nikada nije sve tako crno. Mislim da se još uvijek isplati volontirati, upoznati veći broj ljudi i tako uspostaviti svoje kontakte. Pokazati što znaš, truditi se najbolje što možeš i umiješ, svojim snagama osigurati mjesto na suncu. Da jednog dana možeš reći sam sebi da ti nije pomogao tatin, mamin brat, kolega ili stranački drug. Naravno, nisam ni ja protiv toga da se mladi – ako misle da je politika za njih učlane u stranku. Ali iza toga onda mora stajati nešto drugo, a ne samo zaposlenje. Ako si već na određenoj listi, ti samim time govoriš svima da zaista vjeruješ u riječi koje tvoj kolega govori, vjeruješ u to da će pomoći narodu najbolje što zna. Ili, još bolje – misliš da ti možeš nešto napraviti, super- ja ću prva glasati za tebe.
Ne znam što se događa s mladim ljudima, kao da se prebrzo pomirimo sa svim lošim stvarima koje su u našem životu i jednostavno naučimo živjeti s tim. Zamislimo što bi bilo kada ne bi bilo revolucija u prošlosti, evo ja prva ne bih smjela ovako javno izražavati svoje mišljenje i stavove. Naravno to je zbog toga što se nisam počešljala ujutro, jel! Ako stranci kao Francuzi znaju prepoznati našu zemlju kao podneblje koje je savršeno za život, raj na zemlji rekli bi. Zbog čega se mi toga nismo sjetili, mogla sam i ja obići našu predivnu Baranju, čak im ispričati priču kako su se djeca prije igrala u Kopačkom ritu, kako je moja mama naučila plivati u kanalu. No, eto nisam. Lakše je Francuzima doći i snimiti par fotografija i učiniti nas popularnima. Možda nam fali samopouzdanja, smatramo da naše mišljenje nije bitno, što smo mi; mi samo živimo ovdje, mi nismo zanimljivi. Ili, i ako imamo ideju, čim nam netko kaže poznate mudre riječi kao – „nama je ovako kako mora biti, tko će mene slušati, ja to ne mogu. Nemoj se sa rogatim bost.“ Kao da nas nije briga kakvu državu ostavljamo svojoj djeci ili unucima. Treba pokušati svašta u životu, ako ne pokušaš nikad nećeš znati u čemu si dobar i što ti odgovara. A to, moramo priznati, nažalost nismo naučili u školama. Naravno uvijek se nađe iznimka u nekom pravilu. Tako i ovdje, samo se bojim da ovdje nema toliko iznimaka.
A.Munk/baranja.hr