Da se nastavila stara lijepa šokačka i vjernička tradicija i da nije bilo II. svjetskog rata, čije su posljedice direktno i indirektno Hrvati u Baranji osjećali još desetljećima nakon njegova završetka, i Baranjsko Petrovo Selo danas bi se nalazilo na karti poznatih marijanskih svetišta zbog svoje jedinstvene kapelice Marije Divice Pomoćnice, u selu poznatije kao „Vodica“.
Čak i u samoj Petardi vrlo su rijetki oni koji znaju priču o ovom sakralnom objektu i njegovu nastanku, vremenu u kojem je to svetište bilo toliko popularno i posjećeno, da je novcem od dobrovoljnih priloga vjernika koji su dolazili na “Vodicu” sagrađena današnja župna crkva svetog Lovre u centru sela. Nažalost, ovo svetište s godinama sve više pada u zaborav i u njemu se mise održavaju tek o marijanskim blagdanima nekoliko puta godišnje. Sve to ne smanjuje vrijednost ovog svetišta čiju je bogatu povijesnu pozadinu istraživao dugogodišnji kronolog Baranjskog Petrovog Sela Franjo Kuna.
Prema njegovim zapisima, sve je počelo 1739. godine, kada je u župi harala kuga, a najviše je žrtava od te pošasti bilo upravo u Kašadu i Baranjskom Petrovom Selu, gdje je preminulo oko 300 ljudi. Mještani su se tada, s ostalim susjednim selima (Torjanci te Kašad i Beremend u Mađarskoj), zavjetovali da će sagraditi kapelu posvećenu sv. Roku, ali da će kamen za kapelu – nositi na svojim leđima s brda Arsanya u Mađarskoj! Nakon gradnje kapelice bolest jenjava, a nova kapelica svoju je lokaciju pronašla na relaciji putu Baranjsko Petrovo Selo – Beremend. Nova pošast javlja se 1873. godine u obliku kolere, koja je desetkovala sela u ovom dijelu Baranje gdje je dnevno bilo i do pet pogreba. Vjernici su se i tada obratili svojoj Mariji Divici Pomoćnici, a kroničar iz toga razdoblja bilježi da je „bolest naglo došla i – naglo prestala!“
– Što se tiče ‘Vodice’, po pričanju bake Janje Vargine, žene su jednom prigodom kopale na tome mjestu na rudini koja se zove ‘drig’. Iznenada je jedna od žena koje su kopale zamahnula motikom i na tom mjestu pojavila se tekućina slična krvi. Žena se nakon toga uplašila i razboljela. Kad je ozdravila, zavjetovala se da će na tom mjestu iskopati bunar. Poslije je na tom mjestu doista iskopan bunar i sagrađena nova kapelica posvećena Mariji Divici Pomoćnici. U 19. i početkom 20. stoljeća bilo je velikih hodočašćenja na ‘Vodicu’. Kroničari su zabilježili da su tisuće ljudi od Subotice, Pečuha i okolice hodočastile tražeći čuda, utjehu i ozdravljenja koja su se tu nerijetko zbivala – priča Franjo Kuna te nastavlja: “Nažalost, nakon završetka II. svjetskog rata nije više bilo dozvoljeno okupljanje na ‘Vodici’, jer je selo bilo uz granicu, ali unatoč zabranama, narod se i dalje uvijek ovdje okupljao na marijanske blagdane i molio. Sve do Domovinskog rata, kada je objekt podijelio tešku sudbinu s vjernicima iz sela koji su završili u progonstvu.”
U Domovinskom ratu okupatori su kapelicu potpuno uništili. No, Petarci se nisu pomirili s time, pa su povratkom u selo, usporedno sa svojim kućama, obnovili i kapelicu. Kip Majke Božje, za koji se isprva mislilo da je uništen zajedno s kapelicom, spašen je i spremljen na sigurno zahvaljujući hrabrosti i prisebnosti bake Janje, koja ga je nakon obnove kapelice ponovno vratila na njegovo mjesto.