BELI MANASTIR – Sve je počelo u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Vlakom bez voznog reda u Banat, Bačku, Baranju i Srijem tada su, u prvi mah, trebali stići borci NOB-a te dobiti zemlju konfisciranu od osoba njemačke narodnosti. Baranja je bila osigurana za naseljavanje tisuću obitelji iz Dalmacije, tadašnje Banije i Korduna, za koje je bilo odvojeno 10.000 katastarskih jutara zemlje. Sve se događalo u skladu sa zakonom, koji je nalagao oduzimanje i predaju u državne ruke velikih posjeda, zemljišta u vlasništvu banaka, poduzeća, akcijskih društava, crkava, manastira i vjerskih ustanova, zemljišta preko zemljišnog maksimuma (25 – 35 hektara) te zemljišta bez vlasnika i nasljednika. Budući da cilj savezne kolonizacije nije ostvaren, u proljeće 1946. godine došlo je do naseljavanja ljudi iz Međimurja i Zagorja. U iduće dvije godine u Baranju je naseljeno između 2300 i 2800 osoba iz Međimurja, uglavnom u Kozarac, Petlovac, Beli Manastir, Dardu, Kneževe Vinograde, Grabovac, Popovac, Čeminac, Jagodnjak i Branjinu. Samo do kraja 1946. godine organiziranim kolonističkim transportima u Baranju je preseljena 401 obitelj s 1850 članova. Ukupan broj doseljenih teže je odrediti, jer je dio njih došao samostalno, u potrazi za boljim životom, a njihovo doseljavanje protegnulo se do 50-ih godina prošlog stoljeća.

– Prema našim procjenama, danas u Baranji živi 5000 osoba međimurskog podrijetla – kaže Damir Kedmenec, predsjednik zavičajnog društva Međimuraca u Baranji “Međimurje”, naglašavajući kako je, od ukupne brojke, u jedinom baranjskom gradu nastanjeno njih 700-tinjak, dakako najviše onih iz druge i treće generacije. Do podataka su, kaže, došli, uz pomoć bivšeg belomanastirskog župnika, vlč. Josipa Koščaka. Društvo je, nastavlja, osnovano 2002. godine, premda je ideja o osnivanju rođena već nakon povratka iz progonstva. Velik broj Baranjaca međimurskog podrijetla, naime, upravo je u Međimurju našao krov nad glavom nakon što je protjeran iz Baranje. Dio ih se iz Međimurja zaputio u Domovinski rat, iz kojega se neki nikada nisu vratili.

– Ciljevi su društva poticanje održavanja veza sa zavičejem, kako u kulturi, sportu i gospodarstvu tako i u proučavanju odnosno očuvanju kulturne baštine Međimurja – kaže Kedmenec, podsjećajući kako je 40. obljetnica doseljavanja Međimuraca obilježena još 1986. godine u Kozarcu, a 20 godina poslije za isto toliko godina “starija” obljetnica obilježena je u Belom Manastiru, u organizaciji tada već osnovanog zavičajnog društva. Danas je najviše Međimuraca koncentrirano u Petlovcu i Kozarcu. Tamošnje stanovništvo i nadalje čuva tradiciju svojih roditelja, baka i djedova. Kozaračka Udruga oženjenih muškaraca, primjerice, iz godine u godinu organizira sve više različitih zavičajnih manifestacija s ciljem očuvanja starih običaja, a za njima ne zaostaje ni petlovačka udruga Fiolice.

Ivica GETTO
Website Apps