POGLED U BAJKOVITU PROŠLOST

7. prosinca 2014.

Želite li doživjeti pravu Baranju, svakako se zaputite prema silnom Dunavu i zaustavite se u – Zmajevcu (mađ. Vorosmart) i Suzi (mađ. Csuza), gotovo povezanim živopisnim selima koja odišu nekim sasvim drugim vremenima. Nećete se razočarati. Ljubazni ljudi, šarolikost, ukusna hrana, odlična vina, samo su neki od argumenata tih dvaju sela s većinskim mađarskim stanovništvom čija povijest datira još od prije Krista.

Krenimo od “starijeg brata”, Zmajevca, mjesta koje je gradom proglašeno davno prije jedinog baranjskog grada, Belog Manastira. Povijest, naime, kaže kako su još prije nove ere na području današnjeg Zmajevca Rimljani imali svoju koloniju. Nazvali su je Ad Novas. Dokaz je i danas vidljiv. Na brijegu Varhegy, pokraj sela, još stoje u 18. stoljeću otkriveni ostatci višekutnog castelluma (tvrđave). Mjesto naziva Verusmorth spominje se 1246. godine, kada su mu gospodari bili iz obitelji Gara. Nešto prije 1500. godine Zmajevac je bio centar cijelog velikog gospodarstva Petra Gereba, rođaka daleko poznatijeg Matije Korvina, ugarskog kralja. Većina tadašnjih stanovnika bili su Mađari protestantske, kalvinističke vjere, a prvi značajniji “prodor” katolika, i to njemačkih, zabilježen je oko 1719. godine. Nekoliko desetljeća nakon njih, u Zmajevac stižu i mađarski katolici. U 19. stoljeću stanovnici su se bavili stočarstvom, proizvodnjom grožđa i vina, a trgovina je bila poprilično živahna. Imali su Zmajevčani i pet vodenica na Dunavu te jednu na potoku… Jednostavno rečeno, razvoj je bio neprekidan. Primjetio je to i kralj Ferdinand V., koji baranjski Zmajevac 1841. godine proglašava – gradom. Stoga su zaredali i, današnjim rječnikom rečeno, brojni infrastrukturni zahvati u okolici sela. Dovršena je gradnja obrambenog nasipa Zmajevac – Kopačevo, dužine 32 kilometra, a smanjenjem izljevnog područja Dunava porasla je površina obradivog zemljišta. Krajem 19. stoljeća Zmajevac je bio pravi poljoprivredni gradić s čak 2276 stanovnika. I neposredno poslije Drugog svjetskog rata broj stanovnika bio je približan, ali ne zadugo. Iz raznih razloga Zmajevčani se sele diljem Europe i svijeta, a uoči Domovinskog rata u ovom je selu popisano 1235 duša. U ovom trenutku ih je manje od tisuću, premda Zmajevac i danas pripada u red stanovništvom “bogatijih” baranjskih sela.

Zmajevac-08-300x200

RAJ ZA ENOLOGE

No, današnji Zmajevac daleko je od stare slave, iako ima sve preduvjete vratiti je. Bar djelomice. Znaju Zmajevčani da su na Bogom danom mjestu. Selo je, naime, smješteno na južnoj strani Baranjske planine, gdje uspjevaju najbolji vinogradi, a tamošnjeg se vina ne bi postidjeli ni najpoznatiji enolozi. Uostalom, o zmajevačkim podrumima i gatorima, smještenim u tamošnjim surducima – katoličkom i reformatorskom, već se nadaleko priča. – Ne moramo izmišljati toplu vodu. I vrapci pjevaju da su kod nas odlična vina i izuzetna gastroponuda. Nemamo pivovaru, ne proizvodimo automobile, a ni goste ne poslužujemo jastozima i škampima. Ali zato imamo nadaleko poznatu graševinu, ukusan riblji paprikaš i prekrasne terene za odmor, odnosno zabavu – ukratko objašnjavaju Zmajevčani ono čime se mogu pohvaliti i što, hoće-neće, moraju prodati žele li preživjeti, opstati i ostati. Vinski maraton, primjerice, manifestacija je koju pohodi na tisuće ljudi. Iz svih krajeva Hrvatske. Pa i šire. Rijeke vinoljubaca, hedonista i ljubitelja prirode toga dana “šparta” tamošnjim surducima, obilazeći postaje na kojima moraju popiti po decilitar vina, prepoznati ga i ocijeniti. Dakako da ih na svakoj postaji dočeka nešto od autohtone gastroponude pa bio to i običan zsiros kenyer (kruh s masti), ili masna langošica s ljutim ili nešto ljućim umakom, bijelim lukom – ili naprosto s ničim, osim nekoliko zrnaca soli.

Vinceska_TZ_Baranje_Objava

SURDUK I PODRUMI

Pričati o Zmajevcu, a ne spomenuti obitelj Gerstmajer, obiteljsku vinariju Josić, Vinski podrum Čočić, obitelji Kovač Lajoša i Majorić Ištvana, Vinkovu Čokot čardu, podrume Kusić, lovačku kuću Monjoroš, Baranjske dvore, Darinkin bircuz, Szunyog csardu na Zmajevačkom dunavcu, trgovinu GI-TA i mnoge druge zmajevačke čimbenike (neka se ne ljute što nisu pojedinačno spomenuti) jednostavno je neoprostivo, a doći tamo i ne posjetiti bar neke od spomenutih, slično je kao biti u Rimu, a ne vidjeti papu. Ima Zmajevac i svoj vinski muzej, točnije Vinoteku Baranyai Julia. Njegovo otvaranje bila je posljednja “karika” projekta Wine Tour, vrijednog približno 1,25 milijuna eura, koji je, u sklopu IPA programa EU za Hrvatsku i IPA III C – regionalne konkurentnosti, realizirala Osječko-baranjska županija. – Muzej će biti značajan za cijelo općinsko i baranjsko gospodarstvo. Budući da u poljoprivredi, zbog modernizacije proizvodnje, ne možemo očekivati otvaranje novih radnih mjesta, naš je stav da ih možemo tražiti kroz razne uslužne djelatnosti, među kojima su vinogradarstvo i turizam – rekao je prilikom otvaranja Muzeja Deneš Šoja, načelnik općine Kneževi Vinogradi, kojoj Zmajevac pripada. Važno je također istaknuti kako su neki zmajevački lokaliteti uvršteni i u registar kulturnih dobara Ministarstva kulture RH, među kojima su vinski podrum sagrađen početkom 19. stoljeća, oba surduka, dva arheološka nalazišta te reformatska crkva u, vjerovali li ili ne, Ulici maršala Tita. Današnji izgled počela je dobivati 1866. godine, kada je crkvena općina donijela odluku da se stara crkva, koja je bila u dvorištu današnje crkve sruši i gradi nova, do ulice. Ugovor o gradnji potpisan je 28. kolovoza 1866. godine, a završena je pet godina poslije. Uz crkvu se nalazi župni stan i zgrada Reformatske škole.

PLUG I PTICA

Suza, nešto mlađa, ali ništa manje živopisna od Zmajevca, prvi put spominje se 1252. godine, u darovnici kralja Bele IV., kao Chuza. U razdoblju od 1698. do 1734. godine bila je u vlasništvu Eugena Savojskog. Kristina, kći Marije Terezije, dobiva selo na poklon 1780. godine, a kasnije, putem njezinog braka, prelazi u vlasništvo Habsburgovaca. Na prvom pečatu sela nalaze se plug i – ptica s golemim grozdom u kljunu. Sasvim dovoljno za zaključiti čime su se mještani od pamtivjeka bavili.

Suza_16

Poput Zmajevca, selo je smješteno na južnim padinama Baranjskog brda, pa ni vina iz Suze nimalo ne zaostaju za zmajevačkima. Vinsku priču tamo pričaju brojni vinari, među kojima i Lajoš Kolar, čija se vrhunska vina zovu – Suza Baranje. Obiteljski podrum, poput onih u mađarskom Vilanyu, dominira glavnom prometnicom, a njegova unutrašnjost odiše davnim vremenima. Vidite li butelju vina s etiketom na kojoj su tulipani, slobodno ga kušajte. Vino, pouzdano, nije od cvijeća, nego od grožđa proizvedenog u podrumu obitelji Pinkert, još jedne vinske uzdanice ovog mjesta. Uzdanica, dakako, ima još, ali treba doći i posjetiti ih. U Suzi bi se trebali zaustaviti i ljubitelji dobre hrane. Treba li reći više do – Kovač čarda, kultno mjesto s još kultnijim ribljim paprikašem i ostalim ribljim “varijacijama”, u koje na paprikaš, perkelt od somovih obrazina ili riblje čvarke, dolaze čak i Mađari iz Mađarske. Dakako, nećemo zaboraviti ni na nekada popularnu Julišku, sada Piroš čizmu, na čelu s jednim od najinventivnijih baranjskih (naturaliziranih) kuhara Robertom Pintom. Kratka je to priča o dva baranjska slična sela s većinskim mađarskim stanovništvom. Može se o njima danima pisati, ali mjesta nema dovoljno. Stoga, što drugo reći nego – put pod noge. Dođite u Zmajevac i Suzu, nagradite svoja nepca nečim što nude samo u ovom dijelu Baranje. Razočarati se sigurno nećete…

Ivica GETTO

Website Apps