Jedan video me potaknio da napišem koju mudru! Riječ je o bebama koje već sa 2, 3 mjeseca ne nose pelene već nužde obavljaju na klasičan način. Naravno, svaka majka zna što radi i zašto to radi. Ali sam se zapitala zašto smo opsjednuti tim rapidnim napretkom? Zašto guramo djecu u svijet odraslih koji je (dobro moj još i nije) ozbiljan i surov? Ovo bi pitanje najprije mogla postaviti sama sebi, već sada razmišljam kako bi dobro bilo da mogu Ninu upisati u grupu različitih uzrasta da gleda i uči od 2,3 godine starije djece. A ne da bude kao svoji vršnjaci, obična i ni po čemu posebna. Ne znam što se to dogodilo s nama da nam je stalno na pameti biti bolji od drugih. Iako to u jednu ruku nije ni loše.

Bit ljudskog roda bi trebao biti napredovanje i usavršavanje. Nismo ni svjesni koliko ta tehnologija utječe na nas i naše živote. Sve se brzo događa, moraš biti ažuran, stalno u pokretu. Znati u svakom trenutku što se događa. Takav način života prisiljava nas da budemo najbolji i najpametniji.  Možda onda nesvjesno želimo svoju djecu pripremiti na opaku konkurenciju, u ovom slučaju konkurencija je druga beba koja je naprednija. Na neki način pripremiti ih za život. Ali, gdje su tu granice? To pitam opet ja koja sam sto puta čitala kada mi dijete mora progovoriti, kada propuzati a kada prohodati. I ako se to ne bi podudaralo sa statističkim podacima zabrinula bih se. A ne razmišljam o tome da je svaka osoba drugačija i da bi mi pedijatar morao reći ako je uočio  neke nepravilnosti. Možda će netko misliti da pretjerujem i pravim od muhe slona ali takve i stotinu drugih misli su mi se motale po glavi. Djeca nisu brojke, već živa bića koja napreduju u skladu sa svojim mogućnostima. Najbolje riječi koje sam čula od pedijatra su:” što dijete može, to dijete smije”. I toga se nekako i držim iako uvijek postoji strah od nekih stvari na koje ne možeš utjecati ili suprotno ne dao Bog da utječeš na negativan način. Mislim da smo mi kao djeca bili više djeca nego današnje generacije.

22dcd328226cd2248ce261aae0e77146ef786332

 

Kada sam ja došla u školu sa nepunih sedam godina nisam znala čitati, zbrajati i oduzimati. Slova sam  znala ali, kada sam učila oduzimanje brojeva to je bio pravi izazov za moju majku. Nije me to još zanimalo i nije mi bilo jasno kako sad daš jabuku pa mi onda uzimaš. Kada bi imala test radije sam se igrala nego učila. Rekla bih, pa sjest ću pored nekoga tko zna! Sigurno su moji roditelji pali u nesvijest kada im je učiteljica rekla da ću proći sa 5. U najmanju ruku mislili su da će biti dobro ako prođem sa trojčicom. Danas kao majka imam diplomu u ruci, ali ne odustajem. Upisati ću još dvije godine kako bih si donekle osigurala budućnost. Ali to je dokaz da djeci treba samo dati vremena i sigurno će nas iznenaditi. Iako to sada nikada ne bi priznali, nije ni mojima bilo lako kada bi me slušali kako sam  nezainteresirana za školu i sve što ide s njom.

Da zaključim, voljela bih da moja beba bude beba dokle god je to moguće, neka ne bude manijak za tabletom! Radije neka kuha kolače od blata kao njen ujak i igra se u pijesku ili neka skače po slami kao tata i stric. Neka uživa u tim malim radostima bez puno gledanja u računalo, tablet ili mobitel. Ništa se ne može usporediti sa uspomenama iz djetinjstva. Jer znam da se sigurno neću sjećati kada sam dobila prvi mobitel nego onoga kada sam naučila voziti bicikl bez pomoćnih kotača, ili naučila plivati. Zvuči malo otrcano ali tako je! Bez brige i pameti, trčiš, vrištiš, prljaš se i uvijek imaš ispriku zašto to radiš. Mali si i nisi znao da se to ne smije. Nadam se da te obične dječje stvari neće postati staromodne kao priče koje smo mi slušali od naših djedova i baka!

A. Munk/baranja.hr

Website Apps