Ovih dana koji god portal otvorim svi pišu o Doris Pinčić i njezinom sinu koji je dobio udarce po stražnjici od iste te jer je bio zločest. No, čemu toliko buke i panike. Pa svaka majka je barem jednom udarila svoje dijete po stražnjici, ali ovdje nije to u pitanju. Nije važno što se reklo, nego tko je rekao kako se meni čini. Ne ulazim u njezine odgojne mjere, ako ona misli da je to jedini način neka izvoli. Pozna najbolje svoje dijete i tu moja priča završava.
Nekada mi nije jasno zašto svi samo čekamo da slavne osobe nešto napišu, izraze svoje mišljenje kako bi ih mi mogli razapeti, pokazati da su oni lopovi kojima je slava došla eto tako preko noći ili možda pala sa neba, i nitko nas jadne i nemoćne ne pita kako je nama i kako mi živimo.
Isto mi ne ide u glavu zašto se svaka njihova riječ analizira, možda ću sada i ja biti hit tjedan dana u medijima kada kažem da je naš premijer dobro rekao kada je rekao studentima da idu van, ali im nije rekao da se odsele i nikada više ne dođu u našu Hrvatsku da bi on mogao dovesti ne znam više koga u ovaj raj na zemlji. Nego im je savjetovao da dok su još studenti, dok nemaju obaveza odu negdje dalje, da nešto nauče, vide svijeta, da ne budu samo u svom kvartu. Da upoznaju ljude različite vjere, kulture i jezika. Ne razumijem zašto se riječi izvrću samo da bi se prikazale kako nekome odgovara. I ja bih, da sam imala priliku otišla bilo gdje da malo naučim korisnih stvari.
Ponašamo se da su oni ljudi sa drugog planeta, kao da nisu došli na svijet isto kao svi mi. Možda su bili duži ili teži, ali to su samo nijanse, ako hoćete mogu biti i sive. I oni su morali učiti hodati, govoriti, odreći se dude ili pelena. Bili su na pravom mjestu u pravo vrijeme ili su zaslužili biti tu gdje su danas ili nisu pa su uz pomoć drugih ljudi na vrhu, televiziji ili u filmu. Da je barem Doris pričala o pravim problemima današnjice, kao što je nezaposlenost, ili to što mladi ostaju u roditeljskim kućama do 35. godine, što su nam vrtići prazni. Bi li onda znanstvenici ( ovaj put ne psiholozi i roditelji, za ovu tematiku nam trebaju ekonomisti, pravnici) pokušali naći rješenje, odgovore na ova zabrinjavajuća pitanja za svakog Hrvata.
Ne, ta pitanja treba ostaviti ljudima koji su plaćeni za to, kako mi volimo reći- mi ih plaćamo pa neka onda riješe sve naše probleme i djeluju umjesto nas. Ni sami nemamo rješenje za neke probleme, ali želimo da oni sa čarobnim štapićem (možda bi se mogli javiti Joanne Rowling pa da nam nešto preko štele sredi) izbrišu sve loše i da preko noći postanemo u najmanju ruku nova Norveška. Ni Norvežanima nije pomoglo otkriće nafte – kao što ni čovjeku koji osvoji glavni zgoditak na lotu nije život osiguran ako ne raspolaže pametno sa dobitkom. Ne shvaćamo da smo mi zapravo bitni, da bez nas ne bi bilo ni premijera ni glumaca ni poduzetnika. Publika je ključ svega, bez publike nema ništa.
Mi smo valjda najpametniji kada se radi o nekim drugim ljudima, kada nekome treba dati savjet, pametovati mu kako da živi svoj život i što da radi. Pogotovo ako su slavni – oooo njih jedva čekamo: da im se dogodi lapsus, neki sramotni događaj iscuri u javnost ili grijeh kao što je biti viđen dva puta u istoj haljini, a ako su stvarno u gabuli biti obučen isto kao tvoja kolegica na nekoj gala večeri, dobrotvornoj naravno. Ali kada se radi o našim životima onda za sve krivimo političare, partizane, komuniste, učitelje itd itd. Ne vidimo da smo nekada i sami mi krivci i kako ona jedna mudra kaže – kovači svojih sudbina.
A. Munk/baranja.hr