Gledajući novu seriju koja se vrti po jednoj televizijskoj kući sjetila sam se starih dana iz osnovne škole. Svi smo jedva čekali doći u školu sa spomenarom ili leksikonom. Kod kuće se trudiš napisati što bolja pitanja, ukrasiti ih sa slikama iz časopisa, pa onda slati po razredu i čekati odgovore na tako zanimljiva pitanja. Pa još ako ti netko posebno drag napiše nešto lijepo u spomenar, stavi neku sliku ili stih iz poznatog filma ili pjesme. To je bilo nešto. Danas mi se čini da toga nema, nisam dugo vidjela da je netko ispisao pedeset raznih pitanja i slao nekome na odgovor, osim kada se radi o anketama za školu ili fakultet. Da ne pričam o čaralicama koje su život značile. Iako smo bile svjesne da su to gluposti, voljele smo proricati jedne drugima sudbinu.

Žao mi je što opet moram spominjati društvene mreže, ali sve te stvari je zamijenio jedan program koji ti sve kaže. Nema potrebe da ti netko piše na zadnje strane bilježnice stihove, imaš zid i brate piši koliko ti tipkovnica dopusti.

I da stvar bude još strašnija, opet kako sam već u prijašnjem članku spominjala ne dopuštamo djeci da budu djeca. Nema djetinjstva, samo ih tjeramo u naš svijet. Gledam Zvjezdice i mislim, pa gdje se žurite, zašto već sada djeci stvarate neke obaveze i zadatke. Zar nemaju vremena postati popularni? Njihov talent će pobjeći za par godina? Ali ne, to je sada aktualno i ljudi uopće ne misle dugoročno na, neću reći posljedice; ali na daljnje događaje. Svako dijete, kao i odrastao čovjek ima pravo na svoj privatan život. Da, oni će biti sretni što im Vanna ili vrhunski glazbeni stručnjak Enis Bešlagić kažu kako imaju predivan glas i stas. Ali što je sa djecom koja ne budu odabrana, kako će se oni osjećati? Ili hoće li ovi što su prošli dalje biti sretni što će morati uz školske obaveze davati intervjue, što će se znati sve o njima, njihovim roditeljima ili prijateljima? Mislim da takve stvari mogu čekati. Djeci treba dopustiti da budu djeca dok mogu. Treba razbiti koljena sto puta, zaprljati cijeli ormar ili pasti sa bicikla. Dani djetinjstva su nešto što brzo prođe, i ovako su djeca opterećena sa svakakvim nepotrebnim stvarima, vršnjaci sami sebe ocjenjuju, promatraju, rangiraju.

Svaki roditelj zna što je najbolje za njegovo dijete, samo opet pitam gdje se mi to žurimo? Onda ćemo se pitati a kako su tako brzo odrasli, zašto su tako ozbiljni, kako se ne znaju igrati skrivača ili ćorave babe? Ne znaju što je to uže za preskakanje ili kolači od pijeska?

Možda se tu krije i nešto drugo, djeca su nažalost često ovdje da ispune neostvareni san svojih roditelja. Nadam se da nikada neću biti takva osoba, nikada si ne bih oprostila kada bih ja svojoj kćeri nametnula neke svoje ciljeve, želje i snove. Dijete treba upoznati, znati s kime se druži, o čemu razmišlja,koje knjige voli čitati, zašto gleda televiziju, je li za njega glazbena karijera najbolji mogući odabir sa deset godina života? Hoće li biti dovoljno dobra zvijezdica i sa sedamnaest, osamnaest godina? Ako nam je zbilja do njihove sreće onda bismo trebali razmisliti o tome kako utječemo na njih i kojim putem ih vodimo, kažem ja koja već sada vidim koliko sam grešaka napravila. Nema veće greške od toga da ih bacimo u neki svijet koji je surov i bogat komentarima kao: to nije za tebe, ajde ti upiši gimnaziju kao tvoja mama. Samim time što smo dobili priliku stvoriti naše zvjezdice, moramo biti zadovoljni s njima bez obzira hoće li biti gay, normalan, odlikaš, tokar ili bankar.

Ako smo mi uživali u slobodnim godinama bez brige i pameti dajmo i njima da imaju barem komadić onoga što se nekada zvalo djetinjstvo.

A.Munk/baranja.hr

Website Apps