OPSTALE ZAHVALJUJUĆI DRŽAVI KOJA POTIČE PROIZVODNJU
Prije 15-ak godina u Hrvatskoj je bilo samo 30-ak primjeraka
BELI MANASTIR – Na području Baranje u ovom su trenutku samo dvojica registriranih proizvođača crne slavonske svinje. Osim u njihovim gospodarstvima, ova se autohtona pasmina, doduše, može naći na još nekoliko mjesta u regiji između Dunava, Drave i Mađarske, ali služi isključivo za vlastite potrebe njezinih uzgajivača. Jedan od registriranih je Srećko Lukić iz Bilja, koji se na uzgoj crne slavonske svinje odlučio prije pet-šest godina.
– Ostao sam bez posla i krenuo u uzgoj ove pasmine svinja, koja je bila u izumiranju – priča Lukić, objašnjavajući kako je prije 15-ak godina u Hrvatskoj bilo samo 30-ak primjeraka, a trenutačno ih je više od 1200. Naglašava kako je pasmina opstala zahvaljujući državi, koja potiče proizvodnju, ali ne baš u punom iznosu kako bi trebala.
– Poticaj je 700 kuna po krmači ili nerastu, ali osobno nikada nisam dobio puni iznos – tvrdi Lukić, napominjući kako je, bez obzira na to, nastavio uzgoj. U gospodarstvu ima rasplodno stado od osam krmača i jednog nerasta, pa godišnje uspije uzgojiti 50-ak primjeraka. Preko toplijeg dijela godine trčkaraju po velikom dvorištu, dok su preko zime zatvorene. Njegove svinje kupuju ljudi iz raznih dijelova Hrvatske, pa su tako pojedini primjerci, što se udaljenijih krajeva tiče, završili u Zagrebu i Zadru.
– Godina je bila uspješna jer sam uspio prodao sve što je za prodaju bilo namijenjeno – kaže. Za svoje potrebe izrađuje suhomesnate proizvode koji su, uvjeren je, bolji nego oni proizvedeni od ”običnih”, bijelih svinja. I ne samo suhomesnati. Uspoređuje, naime, odreske. Onaj od crne slavonske svinje, tvrdi, sočan je čak i dan poslije. Upravo na primjeru sočnosti odreska, ali i kulenja, slanine i kobasica, crnu slavonsku svinju s ostalima uspoređuje drugi baranjski registrirani uzgajivač, Borislav Božić iz Jagodnjaka. Na upit koje je meso kvalitetnije, sa smiješkom na licu, bez razmišljanja odgovara – ono od crne svinje.
– Prije nekoliko godina sam ih kupio kako bih se osobno uvjerio u priče koje sam čuo i ne kajem se. Masnije su od običnih svinja, a meso je bolje, što smo primijetili već nakon prve svinjokolje – prisjeća se početaka. Kaže kako nikada više neće držati bijele svinje. Za razliku od Lukića, tov svinja nije mu osnovna zarada, budući da se bavi uzgojem junadi u sustavu krava-tele.
– Imam tri krmače i jednog nerasta. Dio prerađujem za svoje potrebe, a ako bude viška, prodam pokoje prase – priča Božić. Za razliku od prije, kaže da je prodaja živih svinja znatno teža. To objašnjava teškom ekonomskom situacijom u državi, ali i ponudom velikih trgovačkih lanaca.
– Prije su dolazili ljudi iz Osijeka i okolice, kupili svinju i otišli kući. Sada u nekom trgovačkom lancu provuku karticu i na otplatu kupe jeftino meso tko zna odakle i kakve kvalitete – žali se, ističući kako, jednostavno rečeno, ljudi nemaju novca kao nekada. Obojica kažu kako se cijena svinja, bez obzira na pasnimu, kreće između 12 i 13 kuna po kilogramu ”žive vage”. Možda bi ih prodavali i nešto skuplje, ali – nemaju komu.