Jucer je umro šukundjed moje kćeri. Šukundjed. Tko jos može reći da ima šukundjeda? O šukundjedama i bakama se priča samo na satima prirode u početnim razredima osnovne škole, a 95% djece ne razumiju tko bi to mogao biti. Moje dijete, za razliku od mene, imalo je tu sreću. Da su okolnosti bile drugačije, mogla ga se i sjećati sa osmjehom na licu. To je za mene velika stvar, jednom kada naraste moći ću joj pokazati sliku gdje je zajedno sa djedom svoga djede. Zbog nesretnih događaja, ja nikada nisam upoznala svoje bake. Viša sila se ispriječila u tome. Ali kako se kaže, negdje dobiješ, negdje izgubiš. Drago mi je što će Nina moći reći da ima prabaku i dva pradjeda, dvije bake i dva djede. Od svakoga će nešto naučiti, primiti puno ljubavi i naslušati se svakakvih priča.
Zanimljivo je to što nemaju svi isti osjećaj privrženosti prema svojim bližnjima, kao što su baka i djeda. Na svojoj koži sam osjetila koliko ljudi sa istim korijenima mogu biti različiti. Nema tu veze što dijelimo baku i djedu. Što su naši roditelji brat i sestra, opet smo drugačiji i ne razmišljamo isto, ne reagiramo na istu stvar jednako. Nije mi bilo svejedno kada sam izgubila djedu sa kojim sam živjela u istoj kući, a oko mene grohot i smijeh zbog neke glupe i besmislene situacije. Naravno, nitko ne može imati isti osjećaj kao mi koji smo bili stalno sa čovjekom, koji smo gledali njegovu muku i zadnje dane. Ali, neki red se mora znati. No očito su nekome godine prošle da se nisu uspjeli ni okrenuti, a da ne kažem naučiti osnovna pravila kako bi mi rekli lijepog ponašanja.
Kada se sjetim svog djede, iako nisam provela puno vremena s njim; jedva sam čekala poslušati što mi ima za reći, koju će mi mudru sada nabaciti na um. Nekada sam mislila, joj opet se pravi pametan, opet će mi ispirati mozak sa glupostima. No, ne kaže se bez beze da su stariji ljudi mudri. Život ih natjera da nauče neke stvari. Mnogo puta sam pomislila da me ne voli, znalo je biti i grubih riječi koje ja nisam razumjela sa šest godina života. No, opet su neke situacije pokazale koliko me zapravo volio i da bi dao sve da njegovi unuci budu sretni i zadovoljni. Jednostavno nije bio osoba koja će te grliti i ljubiti svakih pet minuta. Ali kada sa ponikom vozi pet kila starog papira do škole da ne moraš ti tegliti, i kada pred policijom ide sjekirom na čovjeka koji te je lupio autom onda znaš da si mu sigurno posebna. Nažalost, kasno sam shvatila koliko smo mu svi troje značili. Kažu da su ti unuci druga prilika da budeš bolji roditelj. Sada kada gledam svoje roditelje s kolikim entuzijazmom pričaju o mom djetetu, nekada i pretjeraju kada žele znati baš sve o svemu, pa ja mislim pa dobro dosta više, sve sam vam rekla, šta ste dosadni. Ali to je i njihova prilika da pokušaju ponovo, boje se da će nešto propustiti, da će vrijeme brzo proći, a da oni ne znaju da je mezimica danas rekla tako,neću, hvala. To je i njihova prilika da razmaze nešto najdragocijenije što posjeduju. Iako smatram da su oni svoj posao napravili najbolje moguće, da nema boljih od njih, moram im dati mogućnost da budu uključeni u svaku sitnicu.
Sretna sam, zahvalna što moje dijete ima privilegiju biti okružena sa toliko ljudi koji ju vole, od kojih će naučiti i dobre i loše stvari. Čuti će puno priča, neke će joj biti smiješne, neke naporne a neke poučne. Drago mi je što i naša šira i uža obitelj ima priliku sudjelovati u našim životima koji su puni radosti i veselja otkada je naša haharica s nama.
Mislim da bi više pažnje trebali poklanjati njima, možda ih nekada pitati kako su, što su danas radili, nazvati ih bez razloga. Možda otići s njima prošetati ili u trgovinu. Svaka lijepa riječ njima znači više od bilo čega, a kada vide da smo našli i vremena za njih, bilo to samo nekoliko minuta na dan biti će sretni i ispunjeni. Bez baka i djedova, mama i tata ne bi bili ono što nas danas opisuje. Od svakoga uzmeš dio mudrosti, malo dobrote i malo zloće. Jer, koliko god da si star, opet si nečije dijete, trebaš svoju mamu ili tatu. Čisto da znaš da imaš nekoga tko je tvoj, tko će ti soliti pamet, dosađivati ili govoriti što da i kako radiš.
A. Munk/baranja.hr