Baranja je nadaleko, između ostalog, poznata po ukusnoj hrani. Uz poznate delicije od slatkovodne ribe, baranjskom trpezom dominira “svinjokoljski” asortiman, počevši od čvaraka i slanine pa do kobasica, kulenovih seka i kulena. Uostalom, odnedavno je baranjski kulen priznat i u EU. No poneki Baranjci odlaze korak-dva dalje pa delicije proizvode i od ostalih životinjskih vrsta. Od kunića, primjerice, poput 35-godišnjeg Akoša Pinkerta iz Suze.

– Trenutačno sam na minimumu od približno 150 kunića budući da smo nedavno imali ‘proizvodni dan’ – kaže Akoš, pokazujući na pušnicu u kojoj su dimu izvrgnute kobasice, seke i kuleni. Od kunića. Na uzgoj kunića nagovorio ga je, kaže, pokojni brat.

– U kući je svatko imao svog posla, a ja kao najmlađi brinuo sam se o malim životinjama. Bilo je to prije tridesetak godina i ostalo sve do danas – kaže. Otprilike toliko dugo bavi se i proizvodnjom raznih proizvoda od mesa kunića. Za sada isključivo za sebe, obitelj i prijatelje.

Na standardno pitanje u čemu je tajna dobre kobasice od kunića, odgovara kako je riječ o uobičajenom postupku, kao kod pravljenja svinjskih kobasica.

– U ove kobasice idu svi začini kao i u svinjsku kobasicu. U smjesu dodajem jedino malo šećera u prahu i konjaka, te 10-ak posto svinjske masti budući da je meso kunića suho. Sušenje traje otprilike dva tjedna, nakon čega proizvode vakuumiram kako bi što duže zadržali svježinu – objašnjava postupak. Do sada se, tvrdi, nitko nije požalio na kvalitetu njegovih proizvoda, što mu je posebno drago. Osmijeh na licima ljudi nakon kušanja, dodaje, najveća mu je nagrada.

Od mesa kunića, nastavlja, kuhaju još i sarmu, neke dijelove dime, a paprikaši su uobičajena stvar.

– Od približno tri kilograma teškog kunića dobijem više od 1,5 kilograma mesa, a ukupan otpad je minimalan – ističe Akoš.

Podsjeća kako je ova vrsta mesa izuzetno zdrava, posebice za osobe s povišenim kolesterolom. Stoga mu je krivo što je ono nepravedno zapostavljeno i na neki način zaboravljeno. Ima ga, kaže, u nekim većim trgovačkim lancima, ali mu nije jasno zbog čega je cijena astronomska, u rangu junetine. Tim više što, tvrdi, uzgoj kunića nije skup. Prošle godine, prisjeća se, 500-tinjak komada uzgojio je uz minimalne troškove.

– Skupljao sam pokošenu travu po kanalima, a nakon berbe kukuruza odlazio sam na njive i kupio klipove koje nije pobrao kombajn. To vole i poljoprivrdnici jer im u njive ne dolazi divljač pa je riječ o obostranom zadovoljstvu – objašnjava, napominjući kako ne može shvatiti da neki ljudi čekaju socijalu kako bi nešto ukusnije pojeli.

Proizvode od kunića ne prodaje. O cijeni stoga nije ni razmišljao jer, kako ističe, kada bi počeo razmišljati na taj način i “na crno” prodavati proizvode, ne bi mogao mirno spavati.

Ivica GETTO
Website Apps