Jedan od rijetkih Baranjaca članova neke hrvatske reprezentacije, Nemanja Damjanić (24) iz Belog Manastira, nedavno se kući vratio s još jednim odličjem. Kao član rukometne reprezentacije Hrvatske, na 23. Olimpijadi za gluhe i nagluhe osobe, održanoj u turskom gradu Samsunu, osvojio je brončanu medalju. Dečki u “kockastom” dresu u susretu za treće mjesto pobijedili su reprezentaciju Njemačke, a finale su im uzeli Rusi.

– Vodili smo cijelu utakmicu, pa i pred sam kraj. Rusi su ipak uspjeli izjednačiti i u produžetku pobijediti s golom razlike – prisjeća se Nemanja zadnjih sekundi te utakmice, ističući kako je tugu zbog poraza u polufinalu tako renomiranog natjecanja bilo teško riječima opisati. No, dodaje, odličje je odličje, pa makar bilo brončano. Iako hrvatski rukometaši nisu obranili zlato osvojeno prije četiri godine na Olimpijadi u bugarskom glavnom gradu, ponosni su na postignuto, kao i na činjenicu da su među jačim rukometnim reprezentacijama svijeta u svojoj konkurenciji.

Osim toga, dodaje Nemanja, odličan je bio i ukupan dojam budući da su se hrvatski reprezentativci s Olimpijade vratili s ukupno šest odličja, čime su zauzeli sam vrh tablice najuspješnijih država. U Samsunu im je, nastavlja, četiri dana društvo pravila najtrofejnija hrvatska olimpijka, trenutačno prva državna tajnica Središnjeg državnog ureda za sport, Janica Kostelić, koja se pobrinula za dio logistike.

S Nemanjom smo razgovarali i prije četiri godine, nakon Olimpijade u Sofiji, kada se kući vratio sa zlatom oko vrata, pa je logičan upit što mu se sve događalo između ova dva natjecanja. Podsjetimo, godinu dana prije odlaska u Sofiju završio je ekonomsku školu (Druga srednja škola Beli Manastir) i još tada tvrdio kako budućnost vidi u rukometu. Bio je onda član RK Beli Manastir, ali i svjestan da je iz sredine u kojoj živi poprilično teško postići neki veći uspjeh na sportskom polju. Najavio je odlazak u valpovački rukometni klub, što je i učinio.

– Nakon Valpovke, jedno sam vrijeme igrao rukomet za bački Bezdan, iz kojeg sam otišao u Bosnu i Hercegovinu, u Derventu, čiji je rukometni klub član prve, Premijer lige – priča Nemanja, dodavši kako se, nakon četiri godine, odlučio vratiti kući. Želja mu je zaposliti se u Belom Manastiru i ponovno pokrenuti muški rukomet u jedinom baranjskom gradu.

Ideje ima, ambicija i upornosti također, preostaje samo “posložiti kockice” i vratiti ovaj trofejni sport u Beli Manastir, grad koji je nekada bio poznat i po jakom rukometnom klubu. Nažalost, već nekoliko godina u njemu se ne igra muški rukomet. Nakon prestanka rada seniorske momčadi, trenirale su samo mlađe kategorije, ali je u konačnici muški rukometni klub ugašen. Boje jedinog baranjskog grada, što se rukometa tiče, brani samo ženska ekipa.

Ivica GETTO
Website Apps