U skupini najstarijih objekata u Belom Manastiru bivši su Sokolski dom i zgrada restorana (prije hotela) Adica. Mnogi stariji Belomanastirci za njih su sentimentalno vezani budući da su oba objekta bila sastajališta mnogih generacija stanovnika jedinog baranjskog grada i na neki način kultna mjesta. Nažalost, oba su izložena zubu vremena, a sadašnji vlasnici dobili su ih sudskim odlukama.
Na “ulaznim vratima” grada, u neposrednom susjedstvu željezničkog i autobusnog kolodvora nalazi se Adica, sada već poluruševna zgrada s velikom terasom. Na vratima natpis “Privatan posjed, ulaz na vlastitu odgovornost”, a većina Belomanastiraca ne zna što se s njom događa. U zgradi koju je krajem 18. stoljeća sagradila ugledna obitelj Lang, bio je hotel, a sudeći prema fotografijama iz tog vremena, u njemu je bilo prilično živo. Tradicija hotelijerstva u Adici nastavila se i poslije Drugog svjetskog rata. Bilo je tamo desetak soba, prostrana dvorana i velika ljetna terasa s debelom hladovinom. Kasnije je postala vlasništvo istoimenog belomanastirskog ugostiteljskog poduzeća, nakon čijeg je stečaja (nekoliko godina nakon mirne reintegracije), završila u vlasništvu ovdašnjeg privatnog poduzetnika koji ju je pak predao tvrtki Finagra, koja je u to vrijeme, prema nalogu države, otkupljivala pšenicu. Od Finagre ju je preuzela Hypo Alpe Adria banka. Zainteresiranih kupaca je bilo, ali su s vremenom odustali od kupnje. Kako saznajemo, Adica je trenutačno u vlasništvu ustanove koja upravlja rizičnom imovinom banaka. O Adici su svojevremeno razmišljali i gradski čelnici.
– Bilo je različitih ideja, pa čak i o preuređenju u đački dom. U svakom slučaju, planirano je njezino očuvanje, ako zbog ničega drugog, onda zbog povijesne vrijednosti, jer građevinsku baš i nema – ističe naš dobro obaviješten sugovornik, nastavljajući kako postoji nekoliko razloga zbog čega planovi nisu realizirani. Osnovni je u činjenici da je Adica u međunarodnom željezničkom pojasu. Bez obzira na to što u posljednje vrijeme malo vlakova prometuju tim koridorom, zbog ove činjenice postoji mnogo ograničenja, među kojima i ono da se graditi ili rekonstruirati mogu samo građevine vezane uz potrebe željeznice.
Sokolski dom, ili nekadašnja zgrada DTO-a Partizan, bivša “utvrda” belomanastirskih gimnastičara, karataša, ponekad košarkaša i/li nogometaša, od povratka u Baranju zjapi prazna i, očito je, ne treba nikome. Pročelje i krovište zgrade obnovljeni su državnim novcem prije nešto više od deset godina.
Godinu dana nakon obnove Grad je raspisao natječaj za njezinu prodaju, ali se na njega nije javio nitko. U Sokolski dom gradski oci nisu htjeli ulagati iz dva razloga. Prvi je gradnja nove nastavno-sportske dvorane, a drugi nedostatak novca. Možda je i prevagnula činjenica, a o kojoj su glasno pričali gradski kuloari, da je za zgradu zainteresirana bila bivša Hypo banka. Načuo je to i jedan belomanastirski poduzetnik koji ju je kupio na drugom natječaju. No bankari su promijenili mišljenje, a isti je poduzetnik zapao u financijske probleme pa cijela zgrada kasnije prelazi u vlasništvo županjske tvrtke Juvenis. Suvlasnik tvrtke još nam je tada kazao kako nisu imali u planu nikakvu investiciju u Baranji, ali je tako ispalo. Iznajmljivanje Sokolskog doma oglašeno je trenutačno na Njuškalu, a kako je istaknuo zaposlenik tvrtke u čijem je vlasništvu zgrada, moguća je i njezina prodaja. Cijena – po dogovoru.